Nema slađeg susreta od ljubavi i mladosti u proljeće. Kao što se proljeće izvlači iz zime i budi prirodne čarolije, tako se mladost u proljeće napaja ljubavlju koja se uzjoguni u srcu. Traži izlaz. Upoznao je kao maturanktinju, a on je bio student druge godine studija. Bujna i mirišljava kao proljećno planinsko cvijeće. Sada je stasala za brucoša. Njena iskonska ljepota se nije mogla nikako objasniti, osim poezijom. Kad mu je tiho rekla da ga voli, gledajući ga očima kao morsko plavetnilo, srce mu je počelo otkucavati u ritmu njenog gracioznog koraka, a čitavi svijet mu se ogledao u njenim očima. Imala je sestru na studijama. Napisala mu je da će doći za Prvomajske praznike. …Moje srce drhti dok te čekam. Donesi mi ljubavi u tvojoj razbarušenoj kosi, plavetnom oku, bisernom grlu, anđeoskom licu, nabujalim grudima….“, odgovorio joj je. Nijesu se sretali godinu. Putevi su m se ukrštali. Jednog popodneva šetao je Kalemegdanom. Mirisi proljeća su mu opijali dušu. Samo još da je ona sa njim – pomišljao je. Probijajući se kroz gužvu šetača, primijetio je jednu klupu, na kojoj je sjeđela đevojka, okrenute glave na suprotnu stranu. Kao da se skrivala od pogleda prolaznika. Prepoznao je. Bila je to ona. Došla je, a nije mu se javila. Uhvatio ga je strah. Nije, valjda, da mi je okrenula leđa – pomisli u sebi. Možda je htjela da ga iznenadi. Uzviknuo je: „Okreni glavu Ivana“!. Poznala ga je po glasu. Kad ga je ugledala, raširila je ruke i potrčala mu u zagrljaj. Tihi vjetrić joj je mrsio duge kose, koje su se sa ramena spuštale do, božijom rukom, iscrtanog pasa. Spojili su se u jedan otkucaj uzrujanog srca, jedan uzdah, u jedan pogled, jednu oveseljenu dušu, u jedan ljubavni plamen. Osjetio je da je ljubav u njegovom zagrljaju, i strijele ljubavi koje prolaze kroz njegovo srce i čitavo unutrašnje biće. Pogledi prolaznika nijesu ih zaobilazili, a oni su i dalje stajali zagrljeni, kao ukipljeni. Uzdisajima su hvatali vazduh. Učinilo im se da lebde u vazduhu visoko, odakle su izbliza gledali zvijezde, diveće se njihovom sjaju, a ispod njih mili svijet, koji je za njih izgledao kao neka imaginarna pojava. Bili su iznad svih i svakoga. Postajali su samo oni. I zvijezde, i niko više. Proljeće ih je i gore dohvatilo svojim mirisima. Ponekada joj je u šakama držao Afroditsko lice, milujući ga i ljubeći. Ljubio je njene plavetne oči. Ljubio joj je tijelo, koje se grčilo s nabreklim grudima, uz njegove, koje su se nadimale od strasnih uzdaha, kakve nikada ranije nije imao. Ljubio joj je bijelo grlo, spuštajući poljubac na njene bujne grudi, na kojima su se ocrtvala dva pupoljka. Sve mu je to mirisalo na jorgovan. Nije se opirala. Uvijala se uz njega, sve više mu prislonjajući svoje nabujale grudi i vrelo tijelo. To je još više podgrijavalo njihove strasti. Tiho je izgovarala „volim te“. Usne su joj slađe od meda. Milovala ga je svojim volšebnim prstima i melodičnim glasom. Koliko je slasti u nekoliko riječi koje je izgovarala. Činilo mu se da njegovo srce bez nje ne bi preživjelo. Nosila je ljepotu u svakom djeliću svog tijela i bića. Bio je zarobljenik njenog srca. Sve mu je više postajalo jasno da je živjeti bez ljubavi, isto što i slavuj bez pjesme. A, on se sada, zajedno sa njom, uzdigao do nebeskog plavetnila.

Spuštili su se na klupu. Zagrljajem pripijeni jedno uz drugo. Zagrljeni su se milovali. I uzdisali. Bez riječi. Nijesu ih ni imali da iskažu ono što osjećaju jedno prema drugom. A, bile su i suvišne. Kakva je toplina ušla u njihove grudi. Ljubav ih je omotala s polja i iznutra. Njemu se otrže:

– Ljubavi moja, ne znam riječ koja će reći koliko te volim.

– Vidiš li ono nebo, daleko iznad nas? – upita ga.

– Vidim.

– I ono osjeća i zna za našu ljubav.

Ponovo se zagrliše, što su jače mogli. Subota veče. Ležali su u krevetu. Čitavu noć radio svira srceparajuću muziku. Budi ih Edit Pjaf sa svojim zavodljivim šansonama. Kakav osjećaj! Ne umije da ga objasni. Takav osjećaj nikada nije imao. Držeći se zagrljeni, ljube se, njuškaju se, dok preko prozora  do njih dopiru topli sunčevi zraci. Probudila je u njemu sve čega nije bio svjestan. Gorio je od zaljubljenosti. Osjećao se kao da ima krila, kao da leti nebu pod oblake, a ona ga je stalno ljubakala i njušila. Jedva je stizao da joj uzvrati poljupce. Ovakvu ljubav, strast i pažnju nikada nije doživio. Skoro da nije svjestan da li je ovo san ili java. Ponovo je, po ko zna koji put, rekao da je voli. Drugih riječi nije imao. Odvratila mu je “i ja tebe”. Nijesu mogli da se naljube. Volio je kad mu šapuće na uho, i kada mu se cijela predaje. I kada su ćutali i kada su se gledali, osjećali su strasnu ljubav. Čitali je iz očiju i ćutnje. Sve njeno voli, svaki djelić njenog tijela i bića, njen graciozni trk u njegov zagrljaj. Najviše vole kada legnu u krevet i iščupaju jedno drugome ruku da ih stave oko vrata, i snažno se prigrle. Tako se osjećaju najsigurnijim i najzaštićenijim. Uživao je da je gleda kako spava, kako se šminka ili nanosi ruž na njene prćaste, tople usne. Učinilo im se da je vrijeme proteklo brzinom sunčeve svjetlosti. Morali su se rastati. Ona je pošla u svoj zavičaj, a on je ostao, prateći pogledom njen trag kroz daljinu. Ona je ponijela njegovu ljubav, a on njenu smjestio u svoje srce. Moralo je tako biti. Čekao se početak školske godine. Ivana će tada doći, i ponovo mu ulećeti u zagrljaj. Do tada mu ostaju nesanice i patnja. Kao i njoj.

Piše: dr Mihailo Čabarkapa

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime