HELMER: Ovo nije za vjerovati! Napuštaš svoje najsvetije dužnosti!
NORA: A što ti misliš da su moje najsvetije dužnosti?
HELMER: I to ti ja moram reći?! To su dužnosti prema mužu i prema djeci.
NORA: Imam ja i drugih dužnosti, koje su isto tako svete.
HELMER: Nemaš. Prema kome bi još mogla imati dužnosti?
NORA: Prema samoj sebi.
HELMER: Ti si prije svega supruga i majka.
NORA: U to više ne vjerujem. Ja mislim da sam prije svega čovjek, upravo tako kao i ti — ili, još
bolje, pokušat ću to postati. Dobro znam da bi se većina složila s tobom, Torvalde, tako nas uče
u knjigama. Ali toga što kaže većina i što piše u knjigama, meni je već uvrh glave. Ja moram
misliti svojom vlastitom glavom. Moram!
HELMER: Ti moraš shvatiti gdje ti je mjesto u tvojoj vlastitoj obitelji. Zar ti nemaš u takvim
stvarima pouzdanoga vođu? A što je s religijom?
NORA: Ne znam što je to.
HELMER: Što si to rekla?
NORA: Znam samo ono čemu nas je učio pastor Hansen kad sam išla na krizmu. On je rekao da
je religija i ovo i ono. Mislit ću o tome u slobodno vrijeme, kad odem odavde. Želim vidjeti je li
točno to što je govorio pastor Hansen. Ili još bolje: je li to za mene točno.
HELMER: Ah, pa to je nečuveno iz usta jedne mlade žene! Ali kad ti već religija nije putokaz, što
je sa savješću? Moralom? Ili ni to nemaš?
NORA: Ja nemam odgovor, Torvalde. Ne znam. Potpuno sam zatečena. Znam samo to da ja o
tome mislim drukčije nego ti. Da su i zakoni drukčiji nego što sam to ja mislila, i to sad čujem; ali
da su dobri — u to ne vjerujem. Jedna žena nema prava ne zadavati brige svome starom,
nasmrt bolesnom ocu ili spašavati život svoga muža!? U to ja ne vjerujem!
HELMER: Ti govoriš kao dijete. Ti ne razumiješ društvo u kojem živiš.
NORA: Ne razumijem, dakako. No sad ću izbliza pogledati tko ima pravo: društvo ili ja.
HELMER: Nora, ti si bolesna, ti buncaš.
NORA: Nikada nisam bila prisebnija.
HELMER: Prisebnija? Dok ostavljaš muža… djecu?
NORA: Da, činim upravo to.
HELMER: Onda ostaje još samo jedno objašnjenje.
NORA: Koje?
HELMER: Ti me više ne voliš.
NORA: To je istina.
HELMER: Nora! Kako to možeš izustiti?
NORA: Jako mi je žao, Torvalde. Ti si uvijek bio prema meni tako ljubazan. Ali što da se radi?! Ja te više ne volim-

H. Ibzen: Nora (Lutkina kuća)

Tema fragmenta iz Ibzenove drame Kuća lutaka je identitet. Preciznije, radi se o drami identiteta kao posljedici konformizma u porodičnom kontekstu.

Prije konkretnog bavljena ovim fragmentom, želim reći da je Nora je majka troje djece koja je cijeli svoj život provela kao lutka u Torvaldovoj kući. Ona je posvećena porodici i kućnim obavezama.Međutim, kada shvati da je svoj život dala čovjeku i porodici, a sebe zapostavila, osjeća se poraženo i izgubljeno. Ona je godine provela u ulozi ćerke, supruge i majke, ali nikad kao individua koja djeluje sama za sebe.

Njen konformizam u ulozi žene i majke lako je objašnjiv poimanjima društva u kojem živi. Kada joj Torvald kaže: „ Ti si prije svega supruga  i majka“, ona počinje da razumije u kakvom društvu živi. Shvatila je da je samo žena lišena svoje ličnosti, svojih sloboda i ličnih potreba. Njeno postojanje svedeno je na njenu ulogu u porodici, koja je, rekao bih, ipak noseći stub svakog društva.

Konformizam u kontekstu porodice je, dakle, usko povezan sa temom izmišljenih socijalnih pravila i posljedične rodne neravnopravnosti. “Tako nas uče u knjigama” jasno ističe socijalnu komponentu Torvaldovog mišljenja. Naime, pojedinci odrastaju u kontekstu u kojem se smatra da muškarac privređuje za porodicu, dok žena pazi djecu i ostaje u kući. Sazrijevši sa takvim pogledom na ulogu muškarca ili žene, Torvald donosi muški zaključak: da Nora griješi i da je nemoralno napustiti svoju svetu ulogu.

Čitalac ne treba da se čudi Torvaldovom mišljenju, niti da osuđuje Noru što je živjela u dugogodišnjem robovanju muškim figurama. Naprotiv, čitalac treba da vrednuje društvene promjene u posljednjih stotinu godina koje su doprinjele rodnoj ravnopravnosti u većini zemalja svijeta. Bez obzira na to, kao što vidimo u fragmentu, konformizam društvenim normama dovodi do drame identiteta. Nora konačno shvata da je Torvaldova  “ptičica” u kavezu. Ona ne želi biti ničija marioneta i oslobađa se lanaca društva koje ju je dovelo do ropstva. Zato odlučuje da napusti Torvaldov dom i prvi put kroči kroz život donosivši striktno svoje odluke. U tome se može vidjeti pobuna pojedinca koji shvata da je bio pion društvene mašinerije. “Imam ja i drugih dužnosti, koje su isto tako svete. Nemaš. Prema kome bi još mogla imati dužnosti? Prema samoj sebi.” U ovim riječima je suština razumijevanja Norine psihe. Od žene marionete, nastaje samosvjesna i “prisebna” žena.

Iako Nora pokušava da se oslobodi konformizma, tokom njenog života predstavljao je suštinu njenog identiteta. Naime, ona se jeste žrtvovala da bi spasila svog muža, prihvatila je da brine o djeci i sređuje kuću. Za nju je to postao smisao. Bez obzira na čitaočevo neslaganje da je ženina uloga biti supruga i majka, to jeste bila istina za Noru i mnoge žene tog vremena. Stoga, možemo zaključiti da pisac ostvaruje Noru kao simbol obične žene tog vremena. U posegu za idealom porodice i ljubavi, Nora gubi dodir sa stvarnošću i osjeća se kao Torvaldova marioneta. Upravo zbog toga osjeća dramu identiteta. Izgubila se u ulogama koje je igrala, te dolazi do neprijatnog saznanja: nešto u što je vjerovala da je njen smisao, isparilo je nakon Torvaldovog kukavičnog ponašanja. On nije zaštitio svoju ptičicu koja je za njega bila spremna dati sve, pa i žrtvovati svoj identitet.  U takvoj situaciji, odlazak je jedina solucija jer Nora u tome vidi slobodu.

Torvaldov pokušaj da sazna šta se desilo sa Norom je vrlo upadjiv. On je pita “Zar ti nemaš u takvim stvarima pouzdanog vođu?” On je uplašen Norinom rezolutnošću. Nije očekivao njenu samostalnost i slobodoumnost; ona je ipak njegova lutka. Čitalac može osjetiti koliko su za njega Norini odgovori strani, koliko mu je ona nepoznata, naročito kada kaže “Ti govoriš kao dijete. Ti ne razumiješ društvo u kojem živiš!” Nora, međutim, tvrdi da je osviješćena. U nastavku dijaloga saznajemo koliko će Torvald osuditi Noru, ali i na osnovu kojih pretpostavki. Naime, kada Torvald zaključi da individua koja je religiozna, moralna i savjesna ne može napustiti svoju porodicu, čitalac može shvatiti da se radi o liku koji  je nesvjesno usvojio norme svoje sredine. Torvald tvrdi da je “sveta” dužnost biti majka i supruga, da je žena moralna samo ako ostane u braku, bez obzira na to što pati, i da je za takvu odluku potrebna svijest. Međutim, i on je žrtva konformizma, iako to ne osjeća. On ne pokušava da razumije Norina osjećanja već hrli da je osudi jer ne poštuje društvenu normu. On joj kaže “Ti si bolesna, ti buncaš”, ali ne uspijeva da je ubijedi da griješi. Nora čvrsto drži do svog oslobođenja od konformizma porodici i društvu.

Zaključujem ponavljajući da žrtva konformizma nije samo Nora, već i njen muz. Razlog su, po mom mišljenju, društvene norme, koje je pojedinac  primoran da prihvati, u suprotnom će lako biti osuđen zbog svoje različitosti. U vremenu u kojem je ova Ibzenova drama napisana, to je svakako bila istina. Religijske i društvene norme uticale su mnogo više na žene. Ne samo na njihov način zivota, već, kako vidimo u ovoj drami, i na njihovu sudbinu. Žene nisu uvijek imale prava da misle samostalno i žive slobodno. Nora, međutim, istupa iz utabanog puta većine žena tog vremena i započinje svoj put ka samospoznaji. Ona reaguje na saznanje da ona svom mužu nije važna koliko on njoj i da on ne bi svoju čast i ugled žrtvovao za nju. U tom trenutku, smatram da se Nora našla u panici. Cijeli njen život sve godine odanosti i posvećenosti čovjeku koji je ne poštuje i ne voli uništio je njenu imaginarnu sreću i bogatstvo. Ona sebe ne poznaje, te zaključuje da takva ne može biti od koristi svom mužu i djeci. Iz tih razloga je njen odlazak znak bunta i pokušaj da ponovo spozna sebe

bez uticaja okoline.

Piše: Đorđe Ivanović, Učenik Ujedinjenih svjetskih koledža ( UWC Adriatic) u Italiji.