Markov kamen, sa svojim širokim proplankom
se uzdigao, i kao kapa stoji na vrhu planine Lise. Milina ga je
gledati nasprema se, a još ljepše doći na njega. Čini se da je sva
bliža i dalja okolina pod nogom. Ali, nije. To je privid koji se
uvijek javlja kada se popne na visinu i razgleda. Ništa što se vidi
nije da­leko, a sve što je daleko je blizu. Zato je velika jagma među
ljudima ko će se popeti gore. A, i nije svako za gore. Samo poneko. A
kada se popne ne silazi mu se odmah dolje. Silazi tek pošto se dosta
nasjedi i nagleda. Tako se i Marko Kraljević, sa svojim šarcem, popeo
na Markov kamen, koji se prije njegovog dolaska odvajkada nazivao
Sveviđelica. Došao je odnekud pri prolazu za neđe. Tu je odmarao, i
razgledao, napojio i najeo šarca, i razmišljao kuda mu valja obrnuti.
Kada se naodmarao i nagledao okoline, pojahao je svojeg šarina i naveo
ga preko kamena ravnjaka, na kojem je ostalo duboko utisnuto šarčevo
kopito, koje je odoljelo vremenima i nasilnicima da izvade kamen i
zatru šarčevo kopito. Marko je prokleo svakoga ko bi pokušao da zatre
šarčevo kopito, kao dokaz njegovog boravka vođe – generacijama i
vremenima. I svi tako koji borave na visini, kada sa nje odlaze,
ostave iza sebe neki znamen, u koji se ne može i ne smije dirati, i ne
može se iščupati iz ljudskog slojevitog sjećanja. Nakon njegovog
odlaska, Markov kamen, osim što je dobio novo ime, postao je
svetilište. Ljeti su se svake neđelje na Markovom kamenu okupljali
vaširdžije, kiridžije, prolaznici, namjernici, raznovjerci i berači
borovnica. Moji su bili pobožni, poštovali su sve vjere i religije.
Zato sam i ja pošao na Markov kamen, koji se u daljini vidio sa
prozora moje kuće, da se, zajedno sa ostalima koji tamo budu pomolim,
nagledam šarčevog kopita, da mi kroz glavu prođu religija, istorija, i
legenda, da osjetim tu simboliku visine, da nakupim snagu i volju, da
se i ja borim za neki uspjeh, jer uskoro odlazim iz svojih Lisina u
daleki kraj, a i vjerovalo se da je odlazak na Markov kamen dobro
predskazanje uoči kretanja na put. I ja sam podlegao vjerovanju svojih
predaka.

                    Nakon što sam se, nimalo kuražno, ispozdravljao
sa svojom tročlanom porodicom, zametnuo sam svoj četvrasti drveni
kofer, u kojem je bilo nešto oskudne garderobe i brašnjenik i pošao,
zajedno sa svojim omiljenim, bliskim rođakom Perom, koji je bio već
drugu godinu student u Beogradu. Rođak je, na insistiranje moje
porodice, došao da me dovede do Beograda i pomogne mi da se bolje
snađem. Tri usamljene žene ostale su na brdu, pored kuće, prateći me
pogledom kako silazim niz livade i zamičem iza brežuljka, hitajući na
daleki put. Tužne i uplakane vratile su se u kuću i zapalile svijeću,
moleći se pred njenim plamenom za moje zdravlje i uspjeh. I tako su
noćima palile svijeću, tužne i zabrinute za mene.

                        Popularni „ćira“ je puzeći stenjao i brektao,
kao pretovaren konj, ispuštajući gusti čađavi dim koji je,
zagušušljivo i čađavo, napunio svaki prepuni kupe sa drvenim klupama,
na dugom putovanju od Priboja do Beograda. Dotakli smo tlo Beograda na
željezničkoj stanici, garavih ruku i lica, kao da smo izašli iz
kovačnice. Ovo džunglogrado čudovište kao da gori, obasjano hiljadama
sijalica, sa gradskih trgova, uličnih stubova, stanova, ogromnih
zgradurina, koje povezuju zemlju i nebesa. Pogled ne odlazi daleko,
zapinje i udara o grandiozne stare i nove građevine i talasaste
brežuljke koji tu i tamo presijecaju ogromnu ravnicu na kojoj leži
grad. Mene je uhvatio strah i pomisao kakao ću se snaći u ovom
čudovištu od grada. Rođak je to primijetio, uzeo me pod ruku, i poveo
me na gradski autobus koji će nas dovesti do Studentskog grada. Jedva
smo od silne gužve ušli i stali pored konduktera da kupimo karte za
prevoz. Rođak je primijetio moj strah i skrušenost i, da bi me malo
ohrabrio, reče mi:

                  – Opusti se malo, zapali, što si se užapio?

Ja se džentlemenski maših za džep i izvadih cigarete da zapalim.

                  – Prvo ponudi konduktera – predloži mi rođak.

                  – Zabranjeno je pušenje u autobusu, mladiću – uz
osmijeh odvrati kondukter.

                    Meni je u trenu postalo sve jasno. Bilo mi je vrlo
neprijatno. Shvatio sam da su mi  rođak i kondukter namjestili ovu
nesmotrenost, kao brucošu koji prvi put dolazi u Beograd. Bilo je tu
još nekih sitnih podmetanja mladom brucošu, ali su ona uobičajena
prema početnicima.

                      Studentski grad, naseobina nekoliko hiljada
studenata, danonoćno vrvi, ulaze, izlaze, pjevaju, viču sa terasa.
Jedini grad u kojema nema noćne tišine. Kasno se liježe, rano se
ustaje. Ko hoće da spava, spava zečijim snom. Milicioner sa
Studentskog skvera, zadužen za red u Studentskom gradu, obilazi ulaze,
neke studentske sobe, studenti kada ga primijete uzvikuju sa terasa
“Ua, pandur”. On i dalje trči tamo – vamo da uhvati izgrednike, ali mu
to ne polazi za rukom. Mrtav pade trčeći, a studenti pojačavaju
uzvike. Na kraju, milicioner se neobavljenog posla vraća na Skver. Čim
on ode, studenti ućute. Milicioner shvata da je suludo ulaziti u ovoj
osinjak, čekaće on izgrednike na Skveru. Jas am razmišljao kako se
vođe može normalno živjeti i učiti. U trokrevetnoj studentskoj sobi,
na uskim vojničkim krevetima, spavaju po dvojica. Ilegalisanje je
zabranjeno, ali se to pravilo ne poštuje, kontrola žmuri. Sve tako dok
se ne dobije dom, pošto se upiše godina na fakultetu. Kakav presvratni
i težak život. Kako se svići, kako svići ovaj grad kroz koji se danima
može pješačiti da se ne srete niko poznat. Kasaba je bila bolja i
udobnija Kasaba, prisjećao sam se. Vođe se može umrijeti od žeđi, niđe
javne česme, smijati se, pričati sam sa sobom, vrištati, niko ne
zazire, ili se osvrće. Može se spavati na nekoj klupi, neće te
pokrasti, niti probuditi, samo dalje od željezničke stanice. Tamo je
stjecište raznih protua, pijanica, džeparoša, tapkaroša, sumnjivaca,
prosjaka, skitnica i džaboljebaroša, kakvih nema drugdje. Ko se uputi
bulevarima može pješačiti satima i kilometrima dok im ne udari u kraj
ili početak, zavisi s koje strane se kreće. A svi bulevari u
različitim pravcima zrakasto odlaze s jednog mjesta, iz centra grada,
i tu se susreću. Jednako su slični i različiti. Tako su mene i mojem
generacijskom drugu Saši objasnili starije kolege i rekli nam da sami
prošetamo, da malo upoznamo grad, ali da se ne udaljavamo od centra.
Uputila se dva stara drugara, držeći se pod ruku, jednim bulevarom,
provlačeći se kroz špalir naroda, koji se vrzmao u različitim
pravcima. Neviđena gužva. Promiče i po koji mladi crnac, Drugari ih
prvi put vide i zagledaju, čudeći se otkuda crnci u Beogradu, kad je
ovo zemlja bijelaca, različite puti. U šetnji naiđosmo na jednu
nebodernu robnu kuću. Uđosmo u prizemlje. Tu se, u velikom prostoru,
može viđeti razna roba, odjeća i obuća. Saši se kupuje kratka jakna.
Gipsane lutke, muške i ženske, za đecu i odrasle, lijepo i raznovrsno
ođevene. Na jednoj lutki Saša opipa jaknu i upita:

                          – Izvinite, koliko košta?

                          Upitao je nekoliko puta, nema odgovora. Ja
stao iza Saše dva tri metra i smijući se slušam. Najednom puče
šamarčina. Saša razjaren ošamari lutku, uz psovku:

                            – P….. ti materina, i tebi i tvojoj ljubaznosti.

                            U trenutku ispred Saše stade prodavačica i dreknu:

                              – Mora da si brucoš, provincijalac,
blesane, vidiš li ti na oči, brže sa mnom kod šefa da platiš, slomio
si joj vrat.

                              Na te riječi prodavačice Saša i ja
šmugnusmo u narod i brzim koracima se odaljismo. Okrenusmo se iza sebe
i viđesmo da nas niko ne goni, ali u toj žurbi raziđosmo se.

                                – Pa, viđe li, junače, da pred tobom
nije bila prodavačica, nego lutka – upitah  ga.

                                  – Ma pusti me, nešto sam se zanio,
ispao sam pravi magarac, stidim se samog sebe, nijesam toliko lud i
glup, šta ću, desilo mi se. Nemoj o ovome nikome pričati, kumim te
bogom.

                                    – Dobro, kad priznaješ, neću
nikome reći, ali je tvoj postupak neobjašnjiv.

                                U tom trku, razišlismo se u
različitim pravcima. Bog zna kuda smo sve pješačili čitavi dan,
bulevarima, ulicama, vraćali se, lijevo, desno, naprijed, nazad, i
jedva došli do autobusa za Studentski grad. Uveče, u kasnim satima,
smo se našli u studentskoj sobi, mrtvi umorni. Nijesmo smjeli pričati
kolegama o svom putešestviju, jer bi bili izloženi velikom
ismijavanju. Sašu su pitali zbog čega je nervozan, a on im je
odgovarao zbog umora. Js sam ćutao i smijao se. Saša je strepio da ne
ispričam Sašinu glupost, ali se to nije desilo, iako je kole­gama
ostalo zagonetno moje smijanje i Sašina nervoza.

                                  Nijedan početak nije lak.

Piše: dr Mihailo Čabarkapa

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime