Osim bjeline u imenu svijetlih boja u životu ljudi na ovim prostorima malo je bilo.
Trajalo se u nadanjima i trpljenju. Oktobra 1912. godine Crnogorska vojska je
oslobodila Bijelo Polje. Zadivljen ljepotom ovog područja proslavljeni komandant,
serdar Janko Vukotić, požurio je da telegrafski izvijesti kralja Nikolu:„
Okolina Bijelog Polja ljepša je od svega na svijetu…“
U periodu između dva svjetska rata bila je ta ljepota zarobljena siromaštvom,
obavijena neprosvjećenošću. Tek 1926. godine biće ovdje otvorena niža gimnazija
u zgradi građenoj 1905. godine za potrebe ruždije. U četiri odjeljenja prvog
razreda bila su 143 učenika među kojima je bilo samo 13 učenica. Tako je zračak
svjetlosti počeo da obasjava Nevidbog kojeg je Risto Ratković ovjekovječio
u prvom crnogorskom romanu. Tek kad je 1. oktobra 1953. počela sa radom
Viša realna gimnazija znananje je nagovijestilo preporod. U sredini bremenitoj
borbom da se preživi Gimnazija je bila nada u ljepše i svjetlije sjutra. I ta nada
je opravdana. Preko 90 odsto fakultetski obrazovanog kadra koji je bio, i danas
je,nosilac razvoja u bjelopoljskoj i mojkovačkoj opštini gimnazijsko obrazovanje
je dobio u ovoj školi. Ona je svijetla tačka progresa čijim putokazom su ovdje

  1. godine otvorene prve fakultetske jedinice Pravnog i Ekonomskog fakulteta
    iz Podgorice. Otvaranje fakultetskih jedinica, danas ih je pet u ovom gradu,
    reperna je tačka trajnog razmeđa sa nevidbogom.

Piše: Radomir Perišić