U toj maloj suncokretovoj bašti između njenih korica, na 200 strana Softić je „zasadio“ 63 stare i nove, objavljene i neobjavljene, varoške i porodične priče o vremenu i ljudima u gradu koji ove godine proslavlja 160 godina  svoga postojanja.

Predgovor za knjigu, pod naslovom „Zbirka od tvrdog materijala“, napisao je prof. dr Saša Popović, a pogovor „Imajte svoje sunce“ prof. dr Draško Došljak, dok mu je sve vrijeme tokom priprema za štampu neprocjenjivu pomoć i podršku u vidu lekture i dragocjenih sugestija, kao i kod prve knjige pružala dr Milena-Mima Pavićević Stojanović.

Knjiga „Čudesni suncokret u bašti pješadijskog puka“, ovog – kako reče uvodničar Saša Popović – beranskog melanhroničara, ugledala je svjetlo dana u štampariji bjelopoljskog „Pegaza“, a od danas se može nabaviti u beranskim knjižarama „STYL“ i „PROGRES“.

Zahvaljujući Društvu đaka Beranske gimnazije i Marku Jeliću, već je organizovana i zakazana njena prva promocija u Beogradu. Kao i prethodna, „U sjenci Feminog oraha“, i ova knjiga odmah po izlasku iz štampe biće promovisana u hramu knjige, u Biblioteci Grada Beograda, u Čitaonici fonda umetnosti, Knez Mihailova ulica br. 56, na nekadašnji Dan mladosti, 25. maja 2022. godine, sa početkom u 19 časova.

O imenima učesnika i ostalim detaljima vezanim za beogradsku promociju „Čudesnog suncokreta“ zainteresovani će biti na vrijeme obaviješteni.

Piše: Anđela Suvajac

Zbirka od tvrdog materijala

Mora da su Ado Softić i Berane u prolazu zamijenili sudbine: dok je Berane pisalo autobiografiju, Ado je učio da čita – danas Ado piše, a njegov grad ga čita. Dok Ado boluje od prošlosti svoga grada, njegov grad boluje od svoje sadašnjosti. I sve tako, iz priče u priču…

Ado Softić zbirkom priča Čudesni suncokret u bašti pješadijskog puka svjedoči o svom bliskom prijateljstvu sa svojim  gradom. Ado je melanhroničar Berana! Čas je Zuko Džumhur, čas Evlija Čelebija, čas Ivo Andrić. Bez njegovih priča, mi ne bismo znali šta imamo i šta smo imali. Zahvaljujući Adu, i oni koji nikada nisu voljeli svoj grad, lako će zavoljeti naš. Jer, gradovi su centri gravitacije ljudskih sudbina, njihov zajednički sadržalac i zadržalac. Geometrija naših koraka određena je geometrijom naših ulica. Kao što koraci odzvanjaju ulicama, tako i Adove priče odzvanjaju u nama kao zvona Đurđevih stupova, a neočekivani proboji na krajevima njegovih priča grunu emocijom kao što je nekada u Beranama gruvao Karlov top na kraju ramazanskog dana, da označi kraj posta.

Odavno govorim da je čovjek suncokret – budi se s jutranjim suncem, prati njegov dnevni hod i odlazi na počinak kada sunce zađe. Ado nam pripovijeda o jednom beranskom suncokretu pod kojim su se (a ne nad kojim su se) ljudi fotografisali u bašti pješadijskog puka. Rekli bi neki: “Kuda vojska prođe, tu trava ne niče”. Ali, eto, nikne u vojnoj bašti suncokret viši od najvišeg vojnika. U inat, za primjer, s razlogom ili bez, ko će znati, ali se pamti. Volim da čitam Adove tekstove. Oni su malog obima, baš kao suncokretovo sjeme: lako se primaju, brzo rastu i čiste dušu od zagađenja.

U ovoj zbirci čitamo kako se na Bistrici gradio prvi most od tvrdog materijala. Kada bi Bistrica tekla bistra, mir je vladao među ljudima, vjerama i obalama. Kada bi neka zla sila pomamila Bistricu, mutna voda krenula bi da ruši sve pred sobom, ali obrnutim redom:  prvo obale, zatim vjere, a onda i ljude.

Za sve je potreban tvrdi materijal, dragi prijatelju Ado. To potvrđuje i ova tvoja zbirka!

Antonjina Kloskovska u knjizi Problemi masovne kulture tvrdi da se u malim društvenim zajednicama začinju dva principa važna za život ljudi: kompetitivnost i solidarnost. U Softićevoj zbirci Čudesni suncokret u bašti pješadijskog puka ova dva principa začinju se među njegovim narativnim motivima. Autorov narativni tok  ima nadlimsku visinu. U njegovim dubinama miješaju se manastirske i dunavske vode. Kada te vode presahnu, kidaju se tokovi tradicije, dok se istovremeno, na površini, grade vještački kanali komunikacije kroz koje se danas kanališe ljudski duh.

Žive tako jedan grad i jedan čovjek upleteni u razmijenjene sudbine. Njihove priče podsjećaju na Šeherezadine, koja je riječima vezivala mač u Šahrijarovim koricama!

Piše: Saša Popović

Izvor: espona.me