Istraživanje govora mržnje vodiće nas do raznih formata nezavisno od tradicionalnih medija i platformi distribucije. Naime, re-konstrukcija poželjnog sjećanja na određene npr. bitke, ličnosti, događaje, obradom popularne odnosno neo-folk muzike, dobija posve novo „istorijsko čitanje“ situirano u prizmi dnevnih aktuelnih političkih dešavanja. Sjetimo se uostalom ‘90-ih prošlog vijeka i mobilizatorske manipulativno –  militantne uloge turbo folka koji je efikasno pospješivao populizam, šovinizam, kult vođe, militarizaciju i teoriju zavjere.

Kazali bi da ovaj duh do danas nije ispario. Primjeri su balkanski mnogi, kako bi u ovom diskursu kazao Aleksander Kiossev „Ova popularna kultura arogantno slavi Balkan kakav on jeste: zaostao, orijentalan, tjelesan i polu-seoski, prost, zabavan ali intiman“. Ovdje se želi istaći da su neo i turbo folk praktične djelujuće proteze nacionalističke mobilizacije koja u sinergiji sa drugim oblicima mržnje i diskriminacije ostavlja dugoročne socijalno-kulturološke posljedice po jedno društvo, njegovu politiku, etiku i estetiku, njegove vrijednosti.

Naravno da je riječ o neprekinutom populizmu čiji „hljeb i igre“ obavezno mora imati začin mržnje – pjevane, pojane, prema drugom i različitom.

Sa pjesmom mržnje odlazilo se ‘90-ih u etnička čišćenja, zločine, sukobe i ratove. Stavljajući ovaj neo-folk narativ u prepoznatljivi kontekst prisvajanja svoje „pravde i istine“ vidjećemo da određene stvari imanentne mržnji ostaju uvijek iste. Sve ostalo je stvar tehnike, modela i oblika populističko nacionalističke pristupačnosti koji kao takvi oblikuju specifične identitete koji se odazivaju na poziv, glas, tekst, miris govora mržnje.

Neo-folk u ovom diskursu poprima tj. utemeljuje fundamentalni kontekst uspostavljanja identiteta mržnje i vrednosnog sistema religije, ideologije i pogleda na svijet. Ovim govorimo da najširi neo-folk u prizmi govora mržnje predstavlja obrazac zajedničkog načina života, mišljenja i iskustva na kojemu se temelje oblici ponašanja prema drugom – pojedinačno i kolektivno.

Konačno, govor mržnje neo-folka i drugih srodnih sadržaja bijeg je od istine, posebno kako je From primijetio ako ih ona obavezuje na neke teške oblike djelovanja i suočavanja. Otuda prihvatanje iluzija opredmećenih u ideologiji mržnje kao destruktivnog i iracionalnog modusa ponašanja i djelovanja u zajednici.

I sad, i uvijek, tamo gdje nema visokog moralnog odgoja, i gdje nema visokog društvenog morala, poštovanja običaja u dobru i zlu, opšteg obrazovanja, kulture ponašanja u društvu i odgovornosti za javnu riječ – mržnja i njen govor su posljedica za koje nema hitnog recepta ni javnog dekreta koji bi brzo rezultirao odgovornom javnom sviješću o značaju izgovorene riječi.

Podsjetimo, From pisaše da „kao što postoji individualna podsvijest, postoji i kolektivna podsvijest“, gdje jedna manja ili veća grupa ljudi neprijatne stvari gura „pod tepih“ i odbija da prihvati da su se dogodile.

Zvali ga neo ili turbo folk, tek ta matrica sabornosti bježi od stvarnih i kreira poželjne istine koje se poput mantre generacijski prenose epski „svjedočeći“ o ljudima, događajima i vremenima. Potreba da se bude dijelom te horske zajednice u kojoj krčma sudi i nacionalistički budi transom truba po mjeri „krvi i tla“ dugoročno i bolno hendikepira utemeljenje stvarne odgovorne zajednice građana samosvjesnih i odgovornih za život razlika i poštovanja identiteta, državnog, religijskog, kulturnog, istorijskog i nacionalnog.

Piše: Željko Rutović