Nedavna promocija „Komune“ u Ulcinju, časopisa za njegovanje baštine i kulture sjećanja, priredila je kako to samo život zna, neposredni susret i sjećanje trajnog karaktera. Naime ,dragi prijatelji i kolege, ugledni esejist i pisac Ramiz Hadžibegović, direktor „Komune“ Amer Ramusovic i moja malenkost, tog majskog dana i večeri bijasmo gosti malog hotela „NOBEL“, tj.njegovog vlasnika Nedžada Hasanage, koji će svojim izuzetnim gostoprimstvom, profesionalizmom i srdačnošću urezati sjećanje vrlog primjera najboljeg turističkog domaćinskog lica.

U vremenu sveopšte ravnodušnosti, otuđenosti, površnosti, banalnosti, pohlepe i grubog materijalizma, dragi domaćin malog hotela, a čovjek
velikog srca i duše, Nedžad, budi i razgorijeva vatre nekog, gotovo i ne slučajno, zaboravljenog ljepšeg svijeta. Kao da je došao sa neke  planete blagosti i carstva osmjeha, srdačnosti i poštovanja, on nas je od prvog kontakta, čvrstog stiska ruke i domaćinske kafe osvojio, darujući nam ono što se novcem ne kupuje. Darovao nam je čitavog sebe, svoju prisnost i uljudnost posebne patine, koji goste dočekuje, o njima brine, prati i pamti ne kao broj, već jedino i samo kao ljude. Pa,može li više i bolje!

Nedžad Hasanaga

Svjedoče mnoga hotelska iskustva, priče, utisci, sjećanja, zapisi i simboli koji memorišu i čuvaju tragove Nedžadove široke i tople duše.

Može čovjek biti u nekom velikom hotelu, imena, luksuza i broja, uživati u sadržajima njegovih zvjezdica brenda, ali malo gdje može sresti sjajnu zvjezdicu Nedžadovog  gostoprimnog srca. A to je, znamo, najskuplje i najtrajnije. A sve što je trajno to je i rijetko, kao što su rijetki ljudi i turistički poslenici kao naš dragi domaćin Nedžad.

Govoreći o svom životnom i radnom putu, onako tiho i nenametljivo, sa iskrenošću, emocijom i vizijom, portretisao nam je puteve kojim se rjeđe ide. Nije birao prečice, lake i na tren zavodljive puteve. Naprotiv, svaki centimetar porodičnog posla i hotela NOBEL, svjedočanstvo je
upornosti, volje i ustrajnosti što su najdraži i najslađi putevi kojima se u novom susretu i dolasku raduju  njegovi gosti, koji se vremenom
toliko odomaćiše doživljavajući ovaj hotel  intimnim  kutkom slobode svoje duše. Takav osjećaj, uzvišeni i trajni, nema cijenu, niti se ona
može izraziti novčanim putem, jer onda ni rečeno domaćinstvo, duša i sloboda ne bili to što jesu.

Dok ima Nedžada, njegove plemenite i vrijedne porodice, onda ima svijeta nade i svijetla u sve više zagušenim tunelima današnje samodovoljnosti i licemjerja vulgarnog karijernog potrošačkog drustva u kojem se čovjek “poštuje” po onom što ima, a ne po onom što on stvarno jeste.

Možda bi svijet, i ne samo turistički, trebao da izgleda upravo ovako kako ga živi i u njemu radi Nedžad, onda nam svijet srdačnosti, ljubaznosti i čovječnosti ne bi bio dalek i stran. No, kako taj ljepši svijet izgleda i kako je u njemu prijatno biti, boraviti i prijateljevati govori upravo Nedžad Hasanaga, dobri duh ljudskih svjetova dobra.

Vjerovatno da nista nije slučajno. “Komuna”, časopis kulture sjećanja, Ramiz Hadžibegović, velemajstor pisane riječi kojom čuva tradiciju,
običaje, ljude i vremena,da bi sve bilo kako zbori njegova najnovija knjiga eseja “SKUPLJENO OD ZABORAVA” , i naš domaćin Nedžad povezali su se nitima duše nezaborava u hotelu u kom rekosmo nijeste broj, već naprotiv, idete i vraćate se tamo, gdje vas čeka neko Tvoj-Nedžad Hasanaga.

A kad vas neko takav čeka, dočekuje i prati, vi se pomalo, gotovo zbunjeno pitate: da li u njegovom ušuškanom hotelu vi spavate ili
sanjate san za nezaborav.

Jedan Čovjek, jedan mali hotel i velika java kao najljepši san koji se pamti, prepričava, vidljivim znacima dobra tumači i kao takav se drugom
za sjećanje i sreću želi.

Piše: mr Željko Rutović