„Julska noć je bila puna mjesečine. Zrikavci su u livadama, pored rijeke, ispredali melodije ljetnje noći. Sve je podsjećalo na jul petnaest godina ranije kad smo Predrag i ja na krilima ljubavi sanjarili i kovali planove o sreći.

Dok sam lagano vozila uzanim putem koji se gubi u šljivicima u ušima su mi odzvanjale njegove riječi  zakletve na vječnu ljubav. Sjećanja su pretraživala svih petnaest godina zajedničkog života. Do prije godinu dana sve je bilo kao u bajci. Naš sin je rastao. Mi radili i žurili da se što prije nađemo u toplini porodičnog doma. Pričinjavalo nam je zadovoljstvo da jedno drugom pomažemo u svakodnevnim kućnim  poslovima, da izlazimo u šetnje, planiramo, družimo se sa prijateljima. Briga o sinu Saši bila je dodatna zlatna nit u našoj porodičnoj harmoniji. Napravili smo vikendicu na obližnjoj planini.  Saša je trčao po stazama posutim sasušenim borovim iglicama. Iz vikedice smo se vraćali  odmorni, dva tijela- jedna duša. Mislila sam da ništa neće poremetiti našu sreću, priča Jovanka na čijem licu isprepletanom mrežom bora još titraju odsjaji nekadašnje ljepote.

-Te noći koja me podsjetila na dane pune sreće, vozila sam, a letka sumnje mi se hvatala oko srca. Predrag se, osjećala sam to čulom ugrožene žene, počeo udaljavati od mene i Saše. Trudio se da sve izgleda kao prije, a bilo je mnogo drugčije. Iznenada su mu se na poslu umnožile obaveze. Odlasci na službeni put postali su češći i sve duži. Trudio se kad dođe da meni  i Saši pokloni pažnju i ljubav, ali to je bila više gluma nego spontanost. To, i mnogo čega, rojilo mi se po glavi, dok sam u vožnji po stazi ” sreće, mladosti i ljubavi“ tražila utjehu i uvjeravala sebe da je sve to, ipak, samo moja sumnja bez osnove…

U snopu svijetla farova ugledah Predragov vitki stas. Desnom rukom je obgrlio ženu čija se plava kosa presijavala na mjesečini. Ta kosa me nemilosrdno podsjetila na plamen koji guta moju sreću. Malo sam usporila, pa dodala gas do daske i jurnula na njih. Odbacila sam ih sa puta, polomila dio drvene ograde i nastavila suludo. Za mene, u tom trenutku, nije postajao smisao života. A onda je u pomračanu svijest sinula svjetlost materinstva. Jauknula sam – do neba se čulo!

Šta će biti sa mojim Sašom? Otac je najvjerovatnije mrtav. Ja ću na robiju. A njemu je tek dvanaest godina. Ušla sam u kuću pribrana… Saša je sa dvojicom drugova bezbrižno gledao film. Objasnila sam mu da moramo hitno poći kod mojih roditelja koji su živjeli u drugom dijelu grada. Plašila sam se da me policija zaustavi prije nego što stignem do roditelja. Majci sam sve ispričala na brzinu i otišla da se prijavim policiji koja je već tragala za vozačem koji je usmrtio jednog muškarca i teško povrijedio ženu koja je bila sa njim.

Piše: Radomir Perišić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime