Kuhinjske krpe su tzv. trukovana platna, s već ucrtanim crtežom i porukom, rađena na šifonu i bijelom pamučnom platnu. Bilo je krpa rađenih samo sa crtežom, bez teksta, ali u manjim količinama. Kasnije su se pojavila platna s gotovim motivima, urađenim na sito štampi, koja nijesu imala vrijednost kao ručno vezena platna. Vez na krpama u većini slučajeva rađen je ručno, pamučnim koncem, pretežno crvene, plave i zelene boje. Materijal na kojem se vezlo nije bio domaće izrade, jer u Bijelom Polju nije postojala radionica za izradu ovakve vrste tkanina. Materijal je dobavljan sa strane, uglavnom iz Srbije. Trukovanje je vršeno tako što su na drvenoj dasci (kalupu) bili ukucani tanki limovi izrezani u obliku nekog motiva. Kalup je potom pritiskan na gumenu podlogu na koju je bila posuta boja u prahu (najčešće bijela ili plava), koja bi se zatim poprskala špiritusom, preko kojeg se stavljala krpa i na taj način se dobijala mustra. Takav način prenošenja uzorka (mustre), ujedno je i najstariji oblik trukovanja. Tehnika trukovanja ili prenošenje crteža s papirnih šablona na tkaninu,obavljale su zanatlije specijalno obučеne za takav posao. Crtež je prenošen tako što bi se na platno postavio papirni šablon na kojem su bile izbušene rupice s ucrtanim motivima. Preko rupica se posipao prah (najčešće plave boje), koji bi poslije podizanja papirnog šablona ostavio otisak na platnu.

Prah bi se potom preprskao špiritusom, ostavio neko vrijeme da se suši i na taj način krpa je bila spremna za vez. Nije poznato da je u Bijelom Polju postojala specijalizovana radnja za trukovanje. Prema sjećanju nekih kazivača, prvu trukovanu krpu donijela je u Bijelo Polje Bojana Ivezić. Kasnije se trukovani materiјal kao gotov proizvod donosio u velikim količinama iz Srbije, a zatim je prodavan na pijaci. Jedini trgovački objekat za prodaju ovakvog materijala u Bijelom Polju, bila je radnja Mula Muzurovića. Iako nije u Bijelom Polju postojala specijalizovana radnja za trukovanje, žene su se u kućnoj režiji bavile tim poslom. To je je bio primitivan i najjeftiniji način prenošenja crteža s muster na krpu, a izvodile su ga pomoću indiga, kašike i ulja i olovke. Pomoću indiga crtež se prenosio tako što bi se preko čiste krpe postavio indigo, a zatim preko indigo postavila krpa s motivom i jednostavno precrtala. Kašikom i uljem trukovalo se tako što bi se preko krpe s izvezenim motivom postavila čista krpa, a zatim kašikom punom ulja trljalo po platnu sve dok se ne uslika motiv, potom bi se ivicama motiva olovkom iscrtala slika preko koje se vezlo. Trukovanje olovkom izvodilo se jednostavno i lako. Preko već izvezene krpe postavila bi se čista krpa, na koju bi se jednostavno precrtao motiv.

Poslije izvedene tehnike veza na tako trukovanoj krpi, krpa bi se oprala, čvrsto uštirkala, ispeglala i potom postavila na zid. Radi boljeg shvatanja ove vrste tradicionalnog umjetničkog zanastva, veoma je bitno upoznati se s tehnikama izrade vezenih predmeta. One se uglavnom dijele u dvije grupe i to na vez po pismu i vez brojem. Vez po pismu je jednostavna i manje zahtjevna tehnika, jer vezilja iglom i koncem unaprijed prati iscrtanu liniju motiva. U tu grupu veza spadaju tehnike kao što su prutačka, tehnika punjenja i tehnika obameta. Prutačkom tehnikom ili tehnikom „prutića“ (pokrsticom), vezen je osnovni ukras, tehnikom punjenja ispunjavana je površina pojedinih ukrasa, dok je obametom rađena samo ivica krpe i rupice na posteljini. Komplikovanija i starija tehnika veza je vez po broju, gdje vezilja vezući mora da broji niti podloge. Ova tehnika preporučuje rad na đerđefu, ramu kružnog ili pravougaonog oblika, zato što podloga mora biti zategnuta da bi površina bila glatka.

Piše: Željko Raičević

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime