Priča iz doba Korone

Sjećam se djetinjstva

Većina kuća u Bijelom Polju imala je baštu sa jorgovanima, cvijećem, kadifama, karanfilima, raznobojnim ružama. Medju najljepšim izdvajale su se crvene mjesečarke i one pink za šurup, sok od ruža. Bilo je tu i nane, kamilice, sporiša.

Gornja Mahala

Naša ulica je mirom mirisala, i sada osjećam miris avlija.

Svaki dan metlom brisali su ukućani i komšije ulicu, svako ispred svoje kuće, i ako je komšija ili komšinica starija osoba i ispred te kuće, zatim se prala vodom iz lavora, ibrika.

Prozore su ukrašavale saksije sa bosiljkom, minđušicama, lijepom ženom, ljubičicama.
Ujutru, kada bi komšije otvorile prozore osjećao se miris domaće kafe, tek ispečenog hleba, masenice, kačamaka, kukuruze, uštipaka, priganica. Miris halve se osjećao na početku ulice.

Komšije su pozdravljale jedni druge pitajući jesu li se naspavali, jesu li nešto sanjali, uz duhovite riječi, šaljive komentare, i niko se nije ljutio.
Lijepim riječima su ispraćani i dočekivani ukućani, komšije, rođaci, prijatelji, znani i neznani ljudi.

Domaća kuhinja bila je zastupljena.

Većina djece bi svako jutro pojela gurabiju i popila čašu varenike ili čaj, kako je ko volio, i tek onda bi pošla u školu.
Na odmoru bi u obližnjoj pekari kupovala četvrt hleba i zdenku.
Kada bi došla iz škole, kuća bi mirisala na pitu, ribice, djuveč, čimbur, pasulj, kupus, sarme.

Svako veče se išlo na sijelo, posjedak, kod komšija, rođaka i prijatelja, jedni kod drugih.
Djeca su išla sa roditeljima, upoznavala se sa rođacima i družila. Običaj je bio da se posluže kuhani krompiri, bijeli ili žuti, sir i domaća turšija, stelja, pršuta, sudžuk, slatko, tatlije, hurmadžici, gurabije, lokum, unutma, sutlijaš, ikšijaš, horšaf, voće, … šta se imalo i “zateklo”.

Na kredencu dunje mirisne, žute i ‘žitki prut’ drevni čuvari kuće!

Na kredencu dunje, jabuke…

Proljeće, ljeto, jesen, zima…

Djeca su učila, čitala lektire, crtane romane i stripove, pisala dnevnike, spomenare, imala herbarijume, gledala Opstanak, crtaće, skupljala salvete i mijenjala sa drugom djecom iz komšiluka i škole, skupljala značke.

Uz igru i druženje provodila bi bezbrižno djetinjstvo, većinom na ulici, igrala se badmintona, indijanaca i kauboja, između dvije vatre, planova, žmurke, takmičila se ko prvi napravi krug oko džamije, jedna ulica od kuće, dalje se nije smjelo!?. Trčala su za svicima, stavljala ih na čelo, “upadala” kod komšija u jabuke, kruške, džanarike, dud, kukuruz, krastavice,.. prekidala su igru i druženje ako bi bilo potrebno da poslušaju starije osobe, iz kuće i komšiluka, da kupe nešto u prodavnici. Nagrada bi bila kocka šećera ili bombona.

Kada bi od igre ogladnjela, a ne bi smjela otići kući, plašeći se da bi ih zadržali, djeca su brala i jela bagrem i dud, dok bi odvažna otišla kući i vraćala se sa kriškama pekmeza i dijelila drugoj djeci. Idoli su im bili roditelji, braća, sestre, učitelji/učiteljice, deke, nane, tetke, drugovi/drugarice, doktori/doktorice, sportisti, glumci,…

PROLJEĆE

Behar kada bi probeharao i djeca bi procvjetala, dječaci u svojoj odjeći i obući, a djevojčice u cvijetnim, pamučnim, plišanim haljinama i suknjama, sa mašnama na lakovanim cipelama i sandalama, tek kupljenim ili dobijenim na poklon iz Sarajeva ili Turske, Beograda ili Njemačke.

LJETO

Tradicija je bila i kupanje u Limu, odlazak sa sendvičima, voćem, sokovima i vodom na plaži Sinjavac i druga obližnja kupališta. Svako naselje u gradu je imalo svoju plažu i mjesto za kupanje.

Ako bi se djeca međusobno posvađala ili ako bi se komšije požalile, roditelji su pozivali djecu u kuću, savjetom, a, bogami vrlo često i ‘žitkim prutom’ bi rješavali situaciju, a nikako svađom sa komšijama.

Poštovali su se roditelji, rođaci, starije osobe, učiteljice/učitelji, profesori/profesorke, doktori/doktorke,…

Družilo se iskreno.

“Žute dunje..”

Nane i djedovi zaštitnici i spasioci djece!

Ako se kojim slučajem neko razbolio tu su bile nane sa domaćim receptima.
Ako bi grlo bilo u pitanju napravile bi fišek u kojem bi stavile nišador u prahu i uz naredbu izgovorile bi “zini” i puhnule, a od jačine ukusa zastao bi dah i poneka suza kanula, ali ubrzo bi se oporavili i zaboravili na jačinu nišadora do sledeće prilike.
Ako bi boljela glava isjekli bi krompir na kolutove i stavljali na čelo i zavezali krpom.
A, ako bi se neko požalio da ga boli stomak, skuhale bi čaj od nane uz savjet da se ‘zgrče malo’ dok ne prođe.
Često bi se na kraju šporeta na drva, u posebnoj šerpi, namijenjenoj samo za čaj, ‘na tihoj vatri’ kuhao čaj od šipurka, provjereni lijek protiv kašlja.
Čaj od kamilice se pio za smirenje i koristio se za smanjenje upala.

Ljekovito bilje, božiji dar, prirodni lijek, dar prirode!

Djedovi su imali značajnu ulogu u odrastanju i vaspitanju djece.
Kada bi djeca bila tužna, zbog dobijenih pridika i vaspitnih mjera roditelja (na kredencu je bio ‘žitki prut’ drevni čuvar kuće, roditelji su ga stavljali na visoko mjesto nedostupno za djecu, iz razloga da ga se djeca, nakon dobijenih vaspitnih mjera, ne bi “dočepala i iskidala u sto komada”), zbog nestašluka i inata, utjehu bi našla u krilu zaštitnika, svojih nana i djedova. Oni bi prigrlili djecu, brišući im mahramama suze, ‘krupne k'o graške’, kako bi govorili, zamajavajući ih pričali im priče, tepajući im, pjevušili njihova imena, nadjevajući im nadimke, izmamljivali su im osmjehe na lice.
Govorili su ljutito svojoj djeci, roditeljima djece, da je lako osvojiti dijete, vjerovatno na osnovu svojih iskustava. Uloge su se mijenjale.
Sigurno mjesto i spas većina djece bi tražila i našla u krilu nana i djedova. Znali su da je njihova riječ poslednja i da nema rasprave.

Tetke, drage i mile, mlađe i starije, vesele i manje vesele žene, obasipale su djecu lijepim riječima i poklonima, upoređujući njihove crte lica i osobine sa svojim. Djeca su sa radošću i ushićenjem čekala da dodju, a tek kada su trebale doći iz drugih gradova gdje su živjele ili sa putovanja. Maštala su o poklonima i danima ih pokazivala djeci iz komšiluka.

Rijetko koje dijete su zvali pravim imenom, upisanim u izvod rođenih. Većini djece nijesu znali ime, pa su im nadijevali nadimke, tako npr. ako je dječak imao plavu kosu zvali su ga Žuti, a djevojčicu Žuta, ili bi im ime skraćivali za par slova, npr. od imena Ermina nadimak je bio Mina, kao mojoj starijoj sestri. Ako je dijete imalo veće prednje zube zvali su ga Zeka, sa zelenim očima zvali su Zelena, Zelja, kao moju mlađu sestru, a ‘naprednu’ ili buckastu djecu zvali su Bucko ili Bucka, Beko ili Beka, tako sam i ja dobila nadimak.

JESEN

Spremala se zimnica, turšija, rasol, sušilo meso, kupovale namirnice za zimu, tovar krompira, kaca starog sira, pravio pekmez i ajvar.
Doživljaj za djecu bilo je vrijeme kada se pravio pekmez. U procesu bi učestvovao cio komšiluk, jedni drugima su pomagali. Djeca sa kašikom “zagrebala” bi kazan, od vreline bi opekli usta, a da ne bi ni osjetili od meraka.

ZIMA

Duga i hladna zima sa puno snijega za djecu je bila najradosnije godišnje doba. Grudvanje, sankanje, pravljenje ‘tunela'od kuće do kuće, do glavne ulice, zimski nestašluci, uz izvinjenja komšijama kada bi se požalili roditeljima, smrznuti prsti na rukama i nogama toliko da ih je boljelo kada bi skidali rukavice i čarape.

“Zdravo vrijeme, zdrava djeca!”

Priča je posvećena mojim roditeljima.

Piše: Mirsala Idrizović

Bijelo Polje, 26. mart, 2020.

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime