Kakav je to svijet prošlosti koji, zahvaljujući tim alatima, netaknut izranja u svijet današnjosti, tako da se u njemu, kao najčistijem ogledalu gledamo prizivajući svog, ne tako, dalekog pretka? Kakav je to alat posebne emotivne vrijednosti, kolektivnog i ličnog oživljenog sjećanja?

Ti alati i zanati originalni su Ramizovi proizvodi, rijetki na današnjim kulturološkim policama duha, tako da mirisno-misaono strče i prkose modi globalnog spektakla uprosječenja, površnosti i hibridne istosti.

Zato se i radi o neuporedivim  alatima koji nijesu i ne mogu  sa nekim drugim biti isti, jer Ramizovi su čisti i neuprljani bilo kakvim dotjerivanjima, šminkanjima i fotošopiranjima. Ramizova je to neobična radionica duha i duga prema prošlom. Prošlom kao naseobini zivota sigurnog kopna, kome se rado u sjećanjima vraćamo i iznova ih oživljavamo.

Ti alati svojom književno-esejističkom magnetnom rezonancom  otkrivaju davno zaboravljene predjele duše u čije dubine zalaze Ramizove tragalačke sonde iznoseći na svjetlost dana bisere, skrivene dragulje etnologije, kulturologije, etike ,estetike, sociologije i antropologije-jedinstva ( jedinstvenog) čovjeka i vremena.

I onda tako kulturom sjećanja izglancane sjajem terapeutske vrijednosti  njegove riječi predstavljaju se javnosti na njenu dobrobit i dobrobit svih nas.

I eto, kao nostalgični omaž, svih i svega našeg bivšeg, nalik najljepšim antikvarnicama, majstorskog vječnog alata i zanata, eto Ramizovih knjiga eseja- Blisko kraju i Skupljeno od zaborava. Biće ovim naslovima sve jasno i onima koji, nažalost, neće pročitati ove, ne knjige – već arhive duše i toposa sjećanja nostalgične draguljarnice i onih rijetkosti  koje vremenu daju  trajni  i osobeni žig smisla vrijednosti. 

Kod Ramizovih alata i riječi  sve je tiho, kako i doliči patini vremena, ali opet i monumentalno jasno i glasno. I da, za one kojima možda ovo nije jasno, neka čitaju u tišini, u prirodi Ramizove eseje glasno, jer će se tako povezati sa prošlošću i odlazećom sadašnjošću  u neku novu prošlost i opet slutiti neku budućnost, kao…

U toj glasnosti  tišine doći će i zvukovi, osjetiće čovjek mirise, ugledaće boje, pa i neke nove, i sve to tako  da će, zaklopivši oči, kazati sjetno i romantično-pa ovo je sve ( bilo i jeste) moje. Mojih predaka iz kojih izranjam uranjajući u mistične čari Ramizovih knjiga eseja  duše.

Šta je u tim kutijama blaga od riječi? Šta te riječi, tkane ljepotom istine, sakupljene  na čuvanje od zaborava, nama daju i predaju, jer kad pročitate Ramizove knjige, vi postajete trajni zadužbinar pričanja i sjećanja. Tu je ta razlika koja ovo štivo baš razlikom čini, jer ono nema svoj pretpostavljeni model, nacrt, šablon i unikatni broj.

Ne, sve je prirodno i originalno, kao što je i sam Ramiz, taj alhemičar davno zaboravljenih snova koji ih na svoj način budi upravo tamo dje je i najslađe, u predjelima duše i to slikama i sjećanjima uraslim i izraslim iz dubina čovjekova bića.

Budiće i razgorijevaće ontologiju jednog svijeta, čiji smo, i onaj ko nije pripadao njemu, njegov svijet (pra) početka. Opisivaće taj svijet Ramiz i kroz merak i ašikovanje, dert i dernek, kroz muštuluk…

Bili smo i bićemo na tim mjestima  srca i duše kojima nas Ramiz, poput civilizacijskog vodiča, usmjerava idući dalje vatrama naših predaka ka Ognjištu i Sofri, Kućnom pragu, Zavičaju, sve na putu  od Kolijevke do Amaneta, na kom se ne može bez Hljeba i Domaćina, Vodenice i Katuna, Poziva na kafu i Gostinske sobe.

I jos mnogo čega zboriće eho stare dobre Berbernice i nostalgije pozutjelog Spomenara, tog, kako autor zapisuje “intimnog prtljaga tajanstva, žudnje i potrage”.

Kakav raskoš palete ideja, idiličnih boja i riječi iz Ramizove književne radionice. Precizne riječi, nalik satu svajcarcu uzima za svaki esej posebno, riječi melemne i čiste, baš kakve i trebaju duši. Ako se duša povrijedi, ona boli do nepreboli. Zato Ramiz svojim pismom liječi dušu, razgorijevajući njene proplamsaje ubrzava otkucaje srca-pa sve to onako u  tišini dovodi u smiraj.

To sve, i više od rečenog, zbore njegove knjige eseja, BLISKO KRAJU i SKUPLJENO OD ZABORAVA. To su knjige takve moći da u nekoj neobičnoj kosmogoniji i vrijeme  makar na tren zaustave. To su alati i zanati, mjere i otkucaji, koje vas vraćaju tamo negdje gdje nijeste bili, a opet, kao da otuda nijeste ni odlazili. Ramiz to tako riječju udesi da se vi iz toga doba-vremena ne bi ni vraćali.

Čovjek ide tamo dje mu je ljepše. Zato, biti sa Ramizovim knjigama, znači biti na teritoriji čiji svaki pedalj ima svoju autohtonu istoriju, biljege i trajnu baštinu kulture sjećanja. Reljefni socio-kulturološko-antropološki Ramizovi portreti  upečatljivo o jednom vremenu iza nas zbore, i opet ga u ontologiji slike i riječi  nanovo tvore.

Onaj  ko se sa Ramizom  upoznao i u zadovoljstvu njegove blagosti riječju se darivao, kao i onaj koji je njegove eseje i knjige čitao, sigurno se pita šta se to tamo u toj njegovoj radionici ,majstora svog zanata, sprema?

Nema dileme da će očekivani nastavak njegovog esejističkog putovanja biti još jedna blistava stranica trajne kulture sjećanja skrivenih svjetova jednog prošlog vremena, u kome ćemo prepoznati jedne druge, po mnogo čemu napisanog se znati i zvati. I sve će to biti nostalgično, sjetno i bolno, radosno, zavodljivio i zadovoljno, umirujuće i tragajuće u svijetu mistike vječnog kruga zivota i kolektivnog nam, prema baštini prošlosti, duga.

Kako se toj prošlosti odužuje, pokazao je Ramiz Hadžibegović, za poštovanje, za pouku i poruku na najbolji način.

Piše: mr Željko Rutović