Kafa je ispijana polako da bi razgovor duže trajao. Šala, doskočica, smijeh zdrav, okrepljujući – anegota  rođena u trenu postala je baština koja traje, sjećanje od kojeg je toplo u duši. Od razgovora i smijeha građen je most prijateljstva- od čovjeka, do čovjeka.

    Do osmdesetih godina prošlog vijeka kafane su bile „portali“ na kojima se pričala svakodnevica, oživljavala sjećanja i prognozirana buduća dešavanja. Žubor razgovora ispunjavao je posjedke, slavlja, trenutke predaha na radnom mjestu, slučajne susrete… Ma koliko tema bila ozbiljna, čašom smijeha, aforističkom oštricom ili anegdotskom mudrošću davan joj oblik razgovora koji je duši poslastica.

       Bjelopoljci pričom od zaborava čuvaju blagorodnu duhovitost: direktora: Dragića, Mirčete, Mulaza, Hajra i Ekrema, apotekara Saliha, agronoma: Rajka i Voja, profesora: Muja, Branka, Petra, Rajaka, Rada i Jodža, novinara: Marinka i Murata, sudija Pavala-Paja, Moma, Buda i Reška, doktora:  Rada, Vula, Raša, dosjetci vještih: Ibrahma, učitelja Vlada, šaljivdžije Rada, Đorđija, vozača Ramiza, za odgovor šalom „dim u dim“ spremne Zagorku, Radušu- Raju, Rolu…

  Iz starih korijena i danas jedraju izdanci duha i duhovitosti kojim se tegoba života, makar na kratko, obasja svjetlošću smijeha. To su oni trenutci komunikacije kada čovjek čovjeku na duhovit način kaže sve u dobroj doskočici i kroz  jednu savim drugu, čovjekoliku vizuru  svijeta nađe oprost za sve grijehove. To je vraćanje milog za drago po principu: šala za šalu, smijeh za smijeh. Smijeh kao konačan rasplet. To je kontriranje ljudima i životu, ali kroz što veću količinu vedrine i mudrosti. Varijante su različite. Mekše, oporije, blagorodne, ili cinično utješne, ali uvijek sa dozom čojskog.

       Čovjek je nekad bio sam ako nije bio sa ljudima. Danas je, nažalost sam, ako nije na fejzbuku, tviteru, ispred televizora ili sa telefonom uz uho. Ovo sjećanje s nostalgijom, makar na kratko, može popuniti tu prazninu.

                                                 …

Pedesetih godina dvadestog vijeka, kad je radio aparat u Bijelom Polju bio prava rijetkost prodao Petko  svoj radio jednom sugrađaninu. Poslije mjesec dana  novom vlasniku se pokvarii radio aparat. Pokuša da ga vrati, ali Petko neće nii da čuje. Kupac odluči da pravdu istjera na sudu. Angažuje advokata i preda tužbu, tvrdeći da mu je Petko prodao aparat sa prikrivenim kvarom. Dobije Petko poziv, pa pođe kod svog komšije i prijatelja Dragića.

-Znaš li ti, Dragiću, onaj moj radio?

– Znam, reče Dragić.

– Znaš li da je kod mene bio ispravan i da se nikad nije kvario?

– Znam, opet će Dragić.

– Hoćeš li mi to posvjedočiti na  sudu?

– U svako doba, prihvati Dragić.

    Došao dan suđenja. Dragić ulazi u sudnicu. Poslije uzimanja generalija sudija pita: – Šta, vi Dragiću, znate o ovom spornom radiju?

– O kojem radiju, pita Dragić kao da prvi put čuje o čemu se radi.

Sudija mu kratko objasni.

– A, kao začudi se svjedok. Druže sudija, ja o tom radiju nemam pojma. Samo sigurno znam da je Petko pokvaren.

U sudnici nasta tajac, pa se prolomi smijeh. Više nije bilo potrebe da  Dragić ozbiljno svjedoči. Stranke su  sporazumno riješile spor i svi su iz sudnice „proces“ nastavili u obližnjoj kafani.

Pribilježio: Radomir Perišić, novinar i književnik

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime