Momčilov grad se uzdigao visoko iznad Žabljaka na obravnitoj visoravni. Žabljak, Crno jezero i Jablanovo jezero vide se kao na dlanu. Iznad Crnog jezera Mali međed stoji kao velika kapa. Tu o proljeću pucaju čeline. Ogromna količina vode od otapanja velikog snijega koji napada na Veliki i Mali međed, pada u Crno jezero, rušeći pred sobom i smrče, koje se nalaze na uzbrdici iznad Crnog jezera. Pri padu vode odjekuje čitavim Žabljakom gromoglasni pucanj, kao salva topova. Nad Jablanovim jezerom nakrivila se jedna visoka, široka litica. Posmatrajući taj prizor, imaš osjećaj da će litica svakog časa pasti i prekriti čitavo jezero. Ali se to ne može dogoditi. Liticu je priroda čvrsto povezala sa ogromnim kamenim gromadama koje se vežu sa Durmitorom, i ostavila je tako nakrivljenu. Pogled na ovozemaljski raj zastavlja dah, i puni nevjericom i ushićenjem da li ovo čovjek pogledom nije prodro na onozemaljski božiji raj.

Momčilov grad je dobio ime po vojvodi Momčilu, koji je u rano vizantijsko doba odnekud navratio vođe i odsjeo da odmara i razgleda. Tom epskom junaku i hajduku niko nije mogao biti ravan na kuraži i hrabrosti. Nije se odvajao od svoje britke sablje, na kojoj je pisalo:“ U Momčila sablja sa očima, ne boji se nikoga do Boga“. Ne zna se u kom pravcu je odjezdio, samo je iza sebe ostavio svoje ime. Od tih davnih dana ovo mjesto nije mijenalo ime. I njegova okolina je bajkovita i mirišljava. Samo što te mirise tihi povjetarac, koji ne prestaje na uzdignutom Momčilovom gradu, trenutno donosi i dalje ih pronosi prema durmitorskim liticama i Maloj Crnoj Gori.

Izvor: “Žabljačke zore”, Mihailo R. Čabarkapa