Ništa više nije kao prije!

Sve je manje radosti!?

Ni njeno veličanstvo Nova Godina nije što je nekad bila, a ni jelke nijesu što su nekad bile!

Kako su godine prolazile sve ono lijepo, zdravo, iskreno, skromno, prirodno, pretvaralo se u plastično, čak i kada navodimo neke primjere kažemo “npr. jedan plastičan primjer”!?

Moja sjećanja na Novu godinu…

Kada sam bila dijete sa nestrpljenjem sam sa ukućanima ispraćala staru i dočekivala Novu godinu.

Pripreme u vezi kićenja jelke počele bi početkom mjeseca decembra. Rahmetli otac bio je zadužen da donese jelku i to ne bilo kakvu jelku, već onu pravu, prirodnu, razgranatu, zelenu. Jelka je bila toliko visoka da vrh na jelci, mi djeca, nijesmo mogli staviti bez pomoći odraslih.

Nije pomagala ni hoklica koja je “uvijek bila tu pri ruci” ako je trebalo nešto visoko ostaviti, a da nije na dohvat djece, na kredenac, orman, ćoškarnik ili neku policu. A kićenje bi trajalo satima.

Dobijali smo najljepše poklone “na svijetu”. U novogodišnjoj ukrasnoj velikoj kesi, sa likom veseloga Deda Mraza, u crvenom odijelu sa bijelom bradom, bjeljom od najčistijeg snijega, zavezanoj ukrasnom trakom, bilo je najviše bombona i to ne bilo kojih, već onih najljepših, u sjajnim ‘plisiranim omotima’ tzv. peškirići, u svim bojama. Bilo je neizbježnih čokolada, čokoladica, sok Dvojni C sa slamčicom, Jadro napolitanke, keksići, žvakaće pakovane kao zlatan novčić, neizbježni baloni u više boja, grisini (slani stapići), mali i/ili veliki euro krem sa malom plastičnom kašičicom, naravno i igračka, ukrasi za jelku,…

Dogadjaj za djecu bilo je kićenje jelke, uz instrukcije i planiranje rasporeda, šta, gdje i kako okačiti!? Novogodišnje ukrase koji su bili “specijalni i posebni”, nestvarno lijepi, šareni, sjajni, laki i osjetljivi, ako bi nepažljivo uzimali u ruke uz jači stisak prstiju pretvorili bi u hiljadu svetlucavih parčića, čuvali bi ih u kutijama za narednu Novu godinu, a ako bi kojim slučajem neki i slomili krili smo od roditelja, da nas ne bi grdili.

“Kultna lutka”

Dobijali smo ukrase i poklone od rodjaka iz Sarajeva, Tutina, Mitrovice, Turske, a i od komšija i prijatelja koji bi išli u shoping u Italiju. Tako, jedne godine dobili smo kultnu lutku, najljepšu lutku sa prelijepim velikim plavim očima, u prekrasnoj svilenoj roze plisiranoj haljini, prekrasnim čipkanim šeširom u istoj boji, prekrasnim cipelama, koja priča, plače i smeje se, pokreće ruke, koja je u svoj svojoj raskoši bila postavljena na bračnom (francuskom) krevetu, i tako sva ponosna čekala bi znatiželjne da je vide bar s’ vrata sobe. Naredne godine dobili smo i lampu tzv. gondolu iz Venecije. Mjesecima bila je predmet našeg interesovanja. Uključili bi je na struju, a ispred naših očiju se dešavala prava čarolija. Obasjalo bi nas blještavilo sjaja lampe dužinom gondole, uz muziku i lijepe note, gledajući u gondoliera maštali bi o nepoznatom gradu koji je kako su nam govorili njegovi posjetioci pod vodom. Ah, jaoj, upravo sada, 1. januara, 2021. godine, sjećajući se tog dogadjaja shvatih od kada je nastala moja želja da posjetim Veneciju i zašto sam pohadjala kurs italijanskog jezika!? Od malih nogu, sve je počelo sa lutkom, lampom i gondolom.

Jelku bi kitili kako sa novogodišnjim ukrasima, tako i sa onim čuvenim bombonima, peškirićima, koje smo sa crnim koncem vezivali za grančice jelke. Na grančicama, izmedju nakita, stavljali bi sitne komadiće vate koji bi simbolizovali pahulje na jelci.

Rečeno bi nam bilo da budemo strpljivi, da ne uzimamo bombone i čokoladice sa jelke, bar dva, tri dana, dok ne prodje Nova godina i dok gosti ne vide kako smo je okitili. Čus, zar Nova godina traje dva, tri dana!? Kakva bi mi djeca bila, a da ne pokidamo bar poneki od onih izazovnih slatkiša na jelci? Tako bi šeretski umjesto uzetih bombona u omote stavljali sitne kamenčice, kocke sećera, lješnike, papiriće, komadiće vate i ko zna šta još bi nam palo na pamet, a neki bi tako visili o koncu prazni jer smo bili uhvaćeni na djelu. Kako su januarski dani prolazili tako bi jelka bila sve ‘oskudnija’ sa slatkišima.

Došao bi i taj dan kada bi raskitili jelku, doduše sa manje volje i raspoloženja nego kada smo je kitili. Nakon što bi poslužila svrsi krajem januara završila bi u dvorištu u bašti. Snijeg bi toliko napadao da smo prolazili kroz tzv. tunele/rovove. Jelka “zasadjena” u snijegu, nevješto zatrpana uz pomoć dječijih ručica, dočekala bi proleće, obasjana prvim prolećnim zracima sunca, pokazujući svoje raznobojne grančice, od zelenkaste do svijetle braon, a sasušene iglice koje su padale po snijegu oko stabla, svjedočile su o prolaznosti života na ovom svijetu.

Sve je manje radosti!?

Piše: Mirsala Idrizović

                                                                                                                                                 

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime