Bijelo Polje je u prvim  godinama  poslije Drugog svjetskog rata čamilo odsječeno bespućem. Prašnjava vijugava džada vodila je kroz kanjon Lima prema Priboju na Limu do kojeg je dosezao krak željezničke pruge uskog kolosijeka. Tom prugom dopremana je roba široke potrošnje za potrebe stanovnika bjelopoljske opštine. Osnovne životne namirnice: brašno, šećer, kukuruz do Priboja su dopremani vozom, a odatle kamionima kojih je bilio mali broj. Radilo se o dva – tri vozila kojim su upravljali prvi poslijeratni  vozači –  šoferi Miro Gudović i Ivan Sarić. Zbog svoje profesije bili su u narodu veoma popularni jer svi koji su putovli prema Sarajevu  ili Beogradu ili bilo kojem mjestu u Srbiji ili Bosni i Hercegovini bili su srećni ako bi uspjeli da obezbijede mjesto u kamionu. Za potrebe tih putnika Miro i Ivan su improvizovali klupe na karoserijama kamiona. Bile su to trupine (ćokovi oblica) po kojima bi stavili daske i tako dobili klupe. O udobnosti vožnje niko nije razmišljao. Bilo je važno da se stigne do voza, popularnog „ćire“ koji je uz oblak dima i pare  grabio dalje. Priča tih rijetkih putnika,  kad se vrate u sela ispod planina bile su bajkovite.

 Noć mračna i teška nalegla na krovove brvnara. U sobici osvijetljenoj plamičkom petrolejke sjede komšije. A Stevan priča: „Imadoh sreću da se uklopim u vrijeme kad Miro i Ivan idu u Priboj. Bilo nas je na karoseriji desetoro. Među putnicima i dvoje studenata. Idu u Beograd. Čini mi se da su momak i đevojka…Slijedio bi opis svakog putnika  uz isticanje detalja čija uvjerljivost je zavisila od vještine pripovijedača…

Mi djeca slušamo netremice i budni sanjamo kad će neko od nas sa Mirom i Ivanom…

Miro i Ivan odavno nijesu među živima. Ostalo je sjećanje drago i bolno.

                                              Piše: R. Perišić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime