U narodu još od davnina postoji želja i tendencija za prenošenjem znanja putem priča koje se prenose sa generacije na generaciju i time su bile, a i dalje jesu neiscrpan izvor inspiracije i informacija.

Svaka anegdota pored svoje humosrističke stane ima i onu poučnu, u kratkim crtama doktor Vujović je i opisao aktere anegdote, kako njihov psihički status tako i njihov fizicki izgled. Na osnovu njegovih opisa lako se čovjek može ,,teleportovati” u dato vrijeme i pred svojim očima formirati slike i razviti  film o opisanim dogadjajima. Jedna od zanimljivosti koje se mogu pronaći u djelu Anegdote jesu i naslovi anegdota,  jer u i njihovom sadržaju mogu se naći pomalo i arhaične rijeci i izrazi, koji se kasnije protežu i kroz anegdotu što im daje posebnu draž i cijenu kod čitalaca. U sedam poglavlja koja sačinjavaju knjigu može se pronaći i dosta istorijskih činjenica sačuvanih narodnim predanjem, onih činjenica koje ne možemo naći u savremenim istorijskim udzbenicima, ali činjenica koje možemo naći u sjećanju narodnih pripovjedača i besjednika, i to u njihovom izvornom značenju. Svako od sedam poglavlja koliko ih ima knjiga, ima i svoj naslov koji naslućuje o sadržini koja se nalazi u njima. Autor u četiri poglavlja obrađuje anegdote, dok u tri poglavlja on opisuje životne priče, narodno predanje i narodne običaje.

Prvo poglavlje koje nosi naziv ,,Anegdote“,  ukazuje na zdrav humor tadašnjeg doba. Anegdote koje su u ovom poglavlju ukazuju na odsustvo  današnjih trendova života, kao i na odsutvo potrošačkog mentaliteta u narodu Limske doline i Vasojevića. Tu u ,,istom košu“ naći ćemo i doktore nauka i neškolovane ljude, naći ćemo i seoske mudrace, kao i seoske zabavljače. U ovom djelu knjige mogu se pronaći i zanimljivi susreti koji su završeni narodnim rimama i šaljivim pjesmama. Takođe doktor Vujovic je htio da iz svoje bogate arhivske građe izdvoji i istakne bistrinu i oštroumnost kako on to kaže:”običnih ljudi“.

Drugo poglavlje krasi naslov: ,,Da se ne ljutimo”. Kako i sam naslov ukazuje u sadržini ovog poglavlja mogu se naći i one angdote koje bi i u ovom vremenu imale kao posljedicu ljutnju i zavađu. Doktor Vujovic tu svjesno navodi anegdote u kojima se vodi borba: mudrosti i ludosti, tu se vodi borba dobra i zla, tako da akteri okrenuti mračnim stranama  budu pobijeđeni mudrošću, njihovi črvsti argumenti padaju pred humorom. U ovom poglavlju možemo pronaći i događaje na vremenskoj distanci od skoro jednog vijeka. U sabranim anegdotama drugog poglavlja možemo se podsjetiti i prilika u društvu toga doba, načlina života,  kao i egzistencijalnih prilika. U ovom poglavlju mogu se sresti  strepnje pojedinaca od magijskih djelovanja, ali i njihovo razobličenje posredstvom zbivanja šala… Tu će oni vispreniji izvesti i razne podmetačine, ali moram naglasiti one koje neće imati štetno dejstvo, da bi zabavili kako sebe tako i druge. Veoma bitno je naglasiti da je autor uložio i ogromne napore da kroz anegdote i zbivanja pokaže i to kako se  šala prihvata.

 ,,Oni meni i ja njima“. U ovom poglavlju doktor Vujović obrađuje  anegdote u kojima je i on bio akter. Tako da se u ovom poglavlju mogu pronaći anegdote koje su nastale tokom dugogodisnje ljekarske prakse. Kao čovjek iz naroda i čovjek koji je svoj radni vijek proveo sa narodom, doktor Vujović se trudi da opiše anegdote koje u nastale iz ,,narodne muke“. Naravno ne želeći da omalovaži nikog doktor Vujovic svjesno zaobilazi imena aktera koji su željeli da se preko svojih bolesti i sitnih povreda domognu nečeg sto im ne pripada. Doktor Vujović i danas , iako je već pokojni, u narodu Vasojevića i Limske doline je ostao zapamćen kao veliki humanista i stručnjak, pa se i na osnovu toga može zaključiti da su posljedice njegovih anegdota bezbolne. Kao istaknuti društveno-politički radnik doktor Vujović sa puno stvaralačkog zanosa opisuje situacije, likove i događaje, koji su se zbili tokom njegove karijere, a iste možemo naći u Nušićevom djelu  ,,Gospođa Ministarka“. Takođe, doktor Vujović navodi i anegdote i opaske nastale između svojih kolega.

U četvrtom poglavlju koje nosi naziv ,,Ispiti“ autor je htio zabilježiti živote i djela sasvim običnih ljudi koji su na svojim plećima iznijeli sve promjene u društvu. U ovom poglavlju autor je kroz jedan vid intervjua zabilježio životne priče i istine tih ljudi. Kako zbog profesionalnih aktivnosti, tako i zbog društvenih aktivnosti doktor Vujović je često bio u kontaktu sa takvim ljudima. Vrijeme provedeno sa njima doktor Vujović nije želio da provede u samo u pukom intervjuisanju, već u prijateljskom razgovoru, tokom kojeg bi oni polako otvarali svoju dušu. Sa njima je autor razvio skladne prijateljske odnose, ne želeci da oni osjećaju bilo kakvu razliku u odnosu na njega. Veoma bitno je istaći da price koje su  u ovom poglavlju nijesu nastajale odjednom, već su se nadziđivale tokom vremena. Kao dobar poznavalac običaja, društvenih prilika i istorijskih činjenica doktror Vujović veoma vješto navodi svoje sagovornike na dio price koji ga zanima, na detalje koji su od krucijalnog znacaja, jer njegovi sagovornici  su pretežno u poznim godinama života.

Peto poglavlje: ,,Tužbalice i leleci“ se bavi običajima koji se tiču posmrtnih ceremonijala u Vasojevićma. Ovdje autor opisuje izvođače tužbalica i leleka i zapisuje njihove stihove. Veoma bitno je istaći da doktor navodi da su to ljudi iz naroda, pretežno i bez škole, ali sa istančanim darom za taj vid poezije. Da bi bolje to dokazao autor navodi i situacije kada su nastala ta djela, opisuje vrijeme i mjesto događaja, ali i opisuje pokojnike zbog kojih je nastao određeni lelek ili tužbalica. To čini da bi što bolje dočarao čitaocu o kakvom se narodnom običaju radi, a i kako izgleda posmrtni ceremonijalal u Vasojevičima. U neposrednom razgovoru sa autorom saznao sam zbog člega to čini. Tom prilikom saopštio mi je : ,,Da sa njegovom generacijom ovi običaji se polako gube, izumiru, i to da je on osjetio potrebu da zabilježi neke reprezentativne primjerke i izvođace“.

Šesto poglavlje nosi naziv : ,, Zbog čega su ljudi hapseni 1949 “. Ovo je najmanje poglavlje u knjizi, u njemu je autor zabilježio neke od slučajeva koji su se zbili 1949. kao posljedica rezolucije Info Biroa. Iako je imao dosta materijala i za ovu oblast doktor Vujović svjesno iste izbjegava da ne bi povređivao porodice stradalih. On u ovom dijelu navodi priče i stradanja ljudi, ali i to da u ovom dijelu navodi priče čijih aktera je imao dopuštenje.

Sedmo poglavlje nosi naziv ,,Iz dnevnika sa Dubrovačkog ratišta“. U ovom dijelu azutor navodi anegdote i zbivanja sa dubrovačkog ratista. Na ovom ratištu je i sam autor imao udjela jer je zbog profesionalnih potreba tamo boravio, kao ljekar. U ovom poglavlju autor navodi i to kako ratna zbivanja utiču na čovjeka, kakvi se strahovi javljaju kod covjeka.

Djelo  ,,Anegdote” prim. dr Milenka Vujovića,  obiluje širokim spektrom likova, njihovim životnim pričama, koje autor predstavlja kroz književnu formu anegdote. Po pravilu anegdote opisuju događaje i po svojoj dužini su obicno kratke, tako da se i citaju u ,,jednom dahu”, na taj način autor je i zaokupio čitaoca. Autor je i jednom dijelu objedinio i anegdote u kojima je sam akter, njima je pristupio na vrlo specifičan način, pa se to i da primijetiti i u samom naslovu ,,Oni meni i ja njima“. Jedna od specificnosti jeste i ta da autor sebe  nimalo ne želi favorizovati u odnosu na ostale aktere. U tom dijelu može se steći čak i mišljenje da doktor Vujovic i želi spustiti sebe, da to radi iz razloga da bi uništio svoju gordost i sujetu, da bi čitaocu dokazao kao netačnu hipotezu da su svi ljekari sujetni. U dijelu koji se tiče životnih priča, ispovijesti i događaja autor je na krajnje realan način opisao likove. U ovom dijelu on formira priče nastale na osnovu više dijaloga sa akterima. U dijelu koji se odnosi na tužbalice i leleke on se potrudio da opise ove običaje i njihove izvođače, mada ovim običajem posmrtnog ceremonijala se bavio i posebnoj knjizi. U poglavlju koje se tiče rezolucije IB-a autor je vrlo svjesno naveo i samo naceo mali broj priča o tadašnjoj golgoti tih ljudi, vrlo svjesno ne dirajuci rane porodica. U tom dijelu on nije htio da se raspline u izlaganjima već je to ostavio za dalja istorijska istraživanja. U poslednjem dijelu autor je iznio samo mali broj anegdota zapisanih u njegovom dnevniku-bilježnici Dubrovačkog ratišta. Knjigu ,,Anegdote” treba posjedovati.

Piše: MA Petar Hadži Goranov Pantović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime