Činjenice koje trpe provjeru vremena, časnost, profesionalna i ljudska hrabrost da se pred   manipulatorima i profiterima raznih boja ne povije ni kičma, ni pero…. Istina, istina i ČINJENICE – karakterišu novinarski opus braće Bulatović

Nije bila rijetkost da se tokom ljeta u kući Stanka Bulatovića u Bjelojevićima nađu na okupu novinari: braća Božo, Marinko, Nikola, Žarko, sestrići Boško Đukić i Čedo Prelević – dovoljno za veoma kredibilnu „redakciju“ koja bi činila čast i mnogo razvijenijoj sredini nego što je tada bila Crna Gora. Kapiten toj novinarskoj reprezentaciji bio je Božo: erudita, vrsno literarno i novinarsko pero, briljantan polemičar, dosledan borac za Crnu Goru i njene vrijednosti. Takav je bio od prve pojave, nakon završenog fakulteta, na jugoslovenskoj novinarskoj i književnoj sceni  kad se snagom argumenata, bez pardona, suprostavio Milovanu Đilasu, jednom  od četiri najmoćnija čovjeka Titove Jugoslavije koji je Pesmu Oskara Daviča nadredio Njegoševoj poetici u Gorskom vijencu. Brzo je stao uz rame vrsnim novinarima u Borbi, novini koja je bila (a to je onda mnogo značilo) jugoslovensko glasilo iza kojeg su stajali Partija i Država. Ma koliko bio, a jeste, veliki novinar, Božov književni talenat se nije pokorio dnevnoj novinarskoj traci. Naprotiv! Božo je autor 30 knjiga (romani, pripovjetke , poezija, književna kritika, prevodi sa ruskog jezika, društvene analize, kulturološki i sociološki eseji ) On je  vrsni crnogorski pripovijedač, romansijer, književni kritičar, dramarturg, prevodilac sa ruskog jezika, plodotvorni borac za obnovu crnogorske države i priznanje crnogorskog jezika.

   Prozu je počeo pisati još kao gimnazijalac u Nikšićkoj gimnaziji. Objavio je znatan broj pripovijedaka, pozorišnih, filmskih i književnih  kritika. Za roman „Karaula“,  objavljen 1956. dobio je Trinaestojulsku nagradu Udruženja književnika Crne Gore. Objavio je više književnih i pozorišnih kritika, stotine kolumni i komentara, perom je znalački ukazivao na društvene mane i devijacije. Mnogi od tih tekstova mogli bi i danas biti udžbenički primjer za novinarstvo koje doprinosi provjetravanju društvenih (ne)činjenja. Kao što poruke Božovog romana Ubojtak mogu biti magistralne u razjašnjenju još uvijek nerasvijetljenih čvorova na crnogorskoj društveno-istorijskoj  sceni…

    “Novinarstvo je i ljepota i prokletstvo. Riječ skenira i legitimiše čovjeka. Poznata je istina “ progovori da vidim ko si i kakav si”. (Za novinara u štampanim medijima koji su u Marinkovo  vrijeme bili dominantni to bi se dalo parafrazirati: svaki tekst je trag, svijetao ili mračan koji vodi do njegovog autora, do njegovog moralnog i profesionalnog kredibiliteta.)  Novinar ne smije da prećutkuje,  još manje da fingira, skriva i lakira. Nemojte dok pišete tekst da razmišljate da li će biti po volji sekretaru komiteta, predsjedniku opštine i onima na višim nivoima vlasti. Profesionalnost, poznavanje društvenog, političkog i privrednog života vaše je osnovno “oružje” U ovom poslu se pismenost podrazumijeva kao kriterijum bez kojeg se ne može u čarobno lijepi i vraški teški i odgovorni svijet novinarstva, ovako je govorio Marinko Bulatović mlađim kolegama: Muratu, Jocu, Radomiru… na sastanku Redakcije “Bjelopoljskih novina” godine 1979-te.

    Sjećam se, kad sam školski dnevnik zamijenio novinarskom bilježnicom koliko mi je istinski značilo Marinkovo novinarsko iskustvo. Ponekad me je i srce “boljelo” kad je redigujući moje tekstove nemilosrdno izbacivao čitave lirske pasaže. “Nema čitalac vremena ni potrebe za lirskim lamentiranjima u žanru koji je tipično informativni, rekao bi kao nauzgred. I bio je pravi majstor za “glavu“ teksta. Ponekad bi naslov koji je Marinko odabrao kazivao više u tri četiri riječi od čitave šlajfne teksta. On je istinski volio novinarstvo i novinare. Uvijek je bio spreman za anegrotu, za dosjetku koja bi “dim u dim” razriješila napetu situaciju. Novinarsko pero bilo mu je draže od lagodnosti  i privilegija koje mu je nudio društveno politički angažman u Centralnom komitetu, partijskom tijelu, koje je vedrlo i oblačilo u ondašnjoj Jugoslaviji.

     Bez obzira na ugled i status u Redakciji Pobjede Marinko je svakom tekstu (komentaru, izvještaju, reportaži, crtici… pristupao sa zanosom početnika i znanjem vrhunskog profesionalca. Stizao je i do najudaljenijih sela, razgovarao sa domaćinima, pastirima sa uvažavanjem kao kad je razgovarao sa profesorima, sudijama, ljekarima… Odlazio u fabričke hale, razgovarao sa radnicima, da čuje riječ onih koji stvaraju dohodak. Veliki saveznik u obilasku terena bio mu je njegov popularni “fića”.

     Kvalitet njegovog novinarskog rada potvrdile su i najprestižnije nagrade u profesiji kao i    društvena priznanja. Nagrade je znao da prokomentariše na onaj specifičan Bulatovićevski način opaskom “Nagrade u miru i granate u ratu često padaju na pogrešna mjesta.”

Nikola Bulatović

Treći  brat Bulatovića, Nikola rođen je 1935. u Bjelojevićima, kod Mojkovca. Radio je kao učitelj u mojkovačkom kraju i kao nastavnik u Leskovcu, gdje je i počeo novinarsku karijeru. Najveći dio karijere bio je dopisnik Radio Beograda iz Novog Sada i njegov urednik za Vojvodinu. Dobitnik je “Zlatnog mikrofona “Radio Beograda i “Ordena rada sa zlatnim vijencem “. Objavio je zbirku književnih radova o junacima Mojkovačke bitke.Pisao je i za Crnogorski književni list u kojem je objavio na desetine tekstova u kojima je beskompromisno, polemički i ubojito, napadao sve one koji su osporavali sve što je crnogorsko, tako da je  bio nepokolebljivi zagovornik obnove crnogorske samostalnosti On je bio iskren i jasan čovjek koji je uvijek davao precizne  stavove i odgovore na sva pitanja koja su se ticala njega, okruženja  ili pak, društvenih kretanja. Djelovao je svojom individualnošću, imun na sve prijetnje koje su mu dolazile, kako u svom zavičaju tako i u Srbiji. Njegovi tekstovi, objavljeni u Crnogorskom književnom listu u predreferendumskim godinama, bili su ubojiti i odbrambeni od hegemonizma i asimilacije crnogorskog bića. Bili su, uglavnom, reagovanje na anticrnogorsko djelovanje srpskih nacionalista u Srbiji – posebno Crnogoraca sa „terazijskim sindromom“. Bio je veliki protivnik dioba i onih koji su ih podsticali.

Četvrti brat Žarko,rođen je 1938.godine kao najmlađi od šest sinova  u crnogorskoj i partizanskoj kući Stanka Bulatovića. Nakon završene bjelopoljske Gimnazije, diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu.Bio je omiljeni gimnazijski professor u Herceg Novom, paralelno i urednik novskog lista “Boka”.

Ostaće upamćeno da je odmah nakon razornog zemljotresa 1979.Žarko radio na svojevrsnoj mobilizaciji studenata i omladine-da se i Radio Boka  baš tih dana i sedmica oglasi, i da bude dio sveukupnog pokreta za obnovu Herceg Novog i Crne Gore.

 Više od decenije Žarko je bio najprije novinar, a potom i urednik u RTV Titograd, gdje je radio sve do prerane smrti, 1988.godine.

Žarko Bulatović

U zaostavštini Žarkovoj ostalo je nekoliko vrijednih poetskih ostvarenja, koja potvrđuju književni gen i visoku intelektualnu pismenost i najmlađeg u spisateljskom i novinarskom četvercu Bulatovića.

 Danas kad je novinarska profesija na brojnim raskršćima možda bi bilo dobro objaviti izbor novinskih tekstova koji su iz pera Mojkovčana Bulatovića: Boža, Marinka, Nikole i  Žarka, pa ko uzme, uzme, ko ne uzme sam je odabrao da bude na gubitku.

Za puteve koji pišu

Božo Bulatović

   Za roman KARAULA Božo je dobio Trinaestojulsku nagradu Udruženja književnika Crne Gore. Dobitnik je Nagrade savjeta za prosvjetu Crne Gore, Nagrade grada Požarevca za reportažu. Nagrade časopisa ODZIVI za pjesmu Neretva, uvršten je u Antologiju crnogorske proze, Antologiju poezije o Crnoj Gori, Antologiju dječjih pripovijetki. Antologiju priča za djecu… Filozof države i prava dr Čedomir Bogićević posvetio je Božu Bulatoviću svoje epohalno djelo „Crnogorski pravno-istoriski rječnik“ koje predstavlja sintezu ukupnog bića crnogorskog naroda.O Božu Bulatoviću snimljen je i dokumentarni film „Putevi koji pišu“ u okviru projekta koji je podržalo Ministarstvo kulture Crne Gore.

 

 Čovjek crnogorskog korijena

    “…Čovjek čiju su riječ upijali svi, počev od učenika do elitnog slušaoca. Uvijek gospodar raritetne, umne prozno – pjesničke metafore. Čovjek stila i u životu i u literaturi. Veliki apologeta slobode i samosvojnosti. Književno i naučno svestran…Božo Bulatović je jedan od rijetkih pisaca koje sam sreo, a koji u svojoj karakternoj referenci nije imao dvojstvo između sebe kao čovjeka i sebe kao pisca… On pripada jednoj od najintelektualnijih i najslobodarskijih crnogorskih porodica. Njegov brat Dragoljub je kao partizanski ranjenik u bici na Sutjesci izagorio u improvizovanoj bolnici koju su zapalili kolaboracionisti.

Podsjećam na vrsne novinare, publicistei i intelektualce: Nikolu, Marinka i Žarka, njihove sestre Koviljku i Julku koje su poginule kao proleterke i na Božovog oca Stanka koji je iz Amerike pristigao da pomogne Crnoj Gori.… Božo je bio čovjek od starog, dobrog crnogorskog korijena.” (Iz Besjede Borislava  Jovanovića povodom Uručivanja nagrade “Božo Bulatović”)

I novinar i sanitetlija

Marinko Bulatović

   Pošao Marinko u selo Mioče da napravi reporterski zapis o licu i naličju seoskog života.Vidi u njivi pored puta okopava krompir stariji čovjek – sam.  Kad priđe zastade iznenađen. Čovjek kleči na koljenima i kopa.

 -Sin jedinac mi uči za doktora u Beogradu. Ja se juče udarih motikom po stopalu. Oteklo i pocrvenjelo…

Marinko se vrati do fiće. Donese komplet prve pomoći. Amaterski sanira povredu, a sjutradan pozva saniteta Tomaša, objasni mu da za angažman neće dobiti ni dinar. Potrebni sanitetski materijal pokloni apotekar  Salih, pa pravo ”fićom” u Mioče, petnaest kilometara od Bijelog Polja!

Piše: Radomir Perišić Izvor: Komun@

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime