Šta čini osnovu savremene ekološke krize?

Osnovne postavke problema savremene ekološke krize, stavljaju u prvi plan čovjeka i njegovu eksploatatorsku prirodu za narušavanjem prirodne ravnoteže. Međutim, problem je daleko teži nego što se na prvi pogled vidi. Pokrenuta su pitanja o tome kako treba pomiriti čovjekovu prirodu sa idejom osvajanja novih horizonata? Kako obuzdati prirodu kapitala da stvara profit na bazi surovog iskorišćavanja prirode i ljudi? Smatram da prvi korak mora da bude  promjena svijesti pojedinaca i društvenih grupa koji ugrožavaju životnu sredinu. Uticaj masovnih medija u tom procesu je veoma važan i to nije samo uticaj masovnih medija na ekološku svijest već prije svega uticaj na razvoj ekološke svijesti.

Koji su po vama osnovni uzroci narušenog stanja ekološke ravnoteže?

Ako radimo analizu na globalnom nivou to je na prvom mjestu problem uvećanog  prirodnog priraštaja. Sama ta činjenica potvrđuje osnovne stavove i Maltusove teorije  i moderna predviđanja o rastu stanovništva koje na primjer iznosi Entoni Gidens. U tom smislu, saznanja o ekološkim problemima su uslovljena i potrebom za usvajanjam fundamentalnih saznanja o karakteru ekoloških problema, kao i uspostavljanjem veze između informisanja o ekološkim problemima i učestvovanja u njihovom rješavanju. Smatram da izučavanju ekoloških problema treba pristupiti sa multidisciplinarnog stanovišta, odnosno da sociologija i druge društvene nauke na primer komunikologija, osim prirodnih, moraju uzeti učešće u istraživanju i rješavanju globalnih ekoloških problema.

Dr Mirko Jakovljević

Kako mediji treba da djeluju kada je u pitanju ekološka svijest?

Masovni mediji kada je u pitanju ekološka svijest ne djeluju, po svojoj prirodi, samo pozitivno ili negativno. Oni moraju da budu  funkcionalno upotrijebljeni, odnosno, masovni mediji mogu da unaprijede i izgrade ekološku svijest i obogate ekološku kulturu. Vrijednosni sistem jednog društva čini i ekološka svijest. Nju  određuju društvene grupe i njihov sistem vrijednosti dok ekološku orijentaciju u odnosu na ekološku svijest, čini „specifičan korpus uvjerenja, mišljenja i percepcija, koje utiču na ponašanje pojedinaca ili grupa“, tako da vrijednosna orijentacija određuje ekološke okvire ponašanja. Mediji značajno doprinose da se pojedinci i grupe aktiviraju i uključe u ekološke akcije, u skladu sa usvojenim ekološkim znanjima. Tako da djelovanje medija može biti i preventivno i pravovremeno. Preventivno, kada se primalac poruka, odnosno informacija, upoznaje sa potencijalnim ekološkim opasnostima ili potencijalnim zagađivačima, stanjem životne sredine u lokalnoj, regionalnoj i globalnoj ekološkoj sredini, opasnostima od zagađenja i drugih oblika narušavanja prirodne sredine. Pravovremeno, kada tačno i sadržajno emitovanje poruka može da pomogne ne samo u spašavanju života već kada mediji mogu da budu mobilizator i katalizator određenih društvenih procesa u vezi sa ekološkom situacijom. Osim toga, mediji omogućuju i „javnu debatu“, sučeljavanje naučnih ili političkih mišljenja o konkretnim i potencijalnim ekološkim problemima, mogu da mobilišu javno mnjenje, definišu interese i zahtjeve javnog mnjenja i ispostavljaju zahtjeve građana centrima političke moći. Ali, mora se voditi računa da upravo obilje informacija može da utiče i negativno na razvoj ekološke svijesti. Imajući u vidu, monopolizaciju medija koja je u posjedu manjeg broja nosilaca finansijske moći, može, i često zapravo i ima i negativan uticaj na ekološku svijest, na način da se prećutkuju ekološki problemi, da se minimiziraju i čak i da se po tim pitanjima dezinformiše javnost. Važno je da ne zaboravimo i oblast ekološke kulture. U dosadašnjim promišljanjima, kada je na primjer u pitanju održivi razvoj mahom se ističu ekonomski, socijalni i ekološki aspekti dok se kulturni činioci zanemaruju. Svaka društvena epoha se odlikuje određenim vladajućim kulturnim modelom, dok je kultura 20. vijeka predstavljala skup duhovnih i materijalnih tvorevina, ali i tehnoloških promjena. U tom periodu, koji nas karakteriše i danas, ekološka kultura nije imala adekvatan kritički odnos prema nosiocima tehničko-tehnoloških promjena. Da bi se povećala kritičnost prema ovim modernim dostignućima civilizacije, smatram da treba razvijati obrazovnu funkciju škole, ali i obrazovnu funkciju medija.

Postoji li rješenje za održivu životnu sredinu?

 „Spasonosno rješenje“ za planetu, za održivu sredinu podrazumjeva promjenu svijesti, izgradnju ekološke kulture, usvajanje efikasne ekološke politike, kao i usvajanje shvatanja da nema održive sredine bez zaštite životne sredne u svim njenim segmentima. I pored toga, rast ekoloških kriza je u ekspanziji. Istraživanje koje sam uradio pokazalo mi je da se većina stanovništva najviše informiše preko televizije i dnevnih štampanih medija, dok škola, odnosno obrazovne institucije pružaju najmanje informacija o ekološkim problemima. Najviše interesovanja je za problem ispravnosti hrane i vode a rezultati ankete pokazali su da građani nijesu zadovoljni kvalitetom informisanja o stanju životne sredine iz lokalnih medija.

Smatram da je uticaj masovnih medija na razvoj ekološke svijesti podcenjen, ali da je on po svojoj suštini neophodan za uobličavanje ekološke kulture. Ubijeđen sam da će uloga medija u oblikovanju ekološke svijesti u budućnosti jačati. To donosi nove zahtjeve pred medije. Da bi ispunili svoje obrazovne ciljeve mediji moraju da imaju još profesionalniji odnos, ali i teorijsko utemeljenje što pokreće novo pitanje i raspravu o ekološkom obrazovanju novinara koji rade u medijima.

Razgovarao: Ranko Ćetković

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime