Na igranke prve i jedine mojkovačke rok grupe, sedamdesetih godina prošlog vijeka, dolazilo se i iz Beograda

Koju god mojkovačku temu danas da dotaknete, neminovno ćete zaglaviti u nekim prošlim vremenima. Ne zato što su mojkovčani nekakvi zagriženi nostalgičari, već zbog toga što gotovo svi putevi, zaista, vode i u neke prošle dane. Tako je i sa muzičkom scenom. Ona je u gradu na Tari danas prilično tanka, a nekad se tu svirao žestoki rokenrol.

Većina mladih i Mojkovcu i ne zna da je prije nekoliko decenija njihov grad imao rok grupu. Bile su to lude godine Dječaka sa Tare, njihovih svirki, igranki zbog kojih se u Mojkovac dolazilo iz daleka, za razliku od minulih dvadesetak godina, u kojima se iz Mojkovca često išlo daleko.

U vrijeme kada je rokenrol talas već temeljno preplavio čitav svijet, a  gitarski rifovi Kita Ričardsa (Satisfaction) i Ričija Blekmora (Smoke On The Water) polako postajali kultni, dok su domaćoj rok sceni nenadmašni gitarista Radomir Mihailović Točak, sa svojom grupom SMAK, i Bijelo Dugme ispisivali prve stranice zlatnog doba Jugoslovenskog roka, u Mojkovcu su zasvirali Dječaci sa Tare.

Dragan, Zoran i Vesko

 Bila je to klasična rok trojka –dvadesetpetogodišnji osnivač grupe, električar u rudniku Brskovo, Dragan Ilić, sa nečim u glasu što je podsjećalo na Pola Makartnija, svirao je, formalno muzički nepismen, ritam i solo gitaru, i majstorski „skidao“ svejtske i domaće hitove. Njegov mlađi brat, Zoran, sa diplomom niže muzičke škole, bio je basista i prvi vokal,  a na „Amati“ bubnjevima, uz to i vrstan gitarista, iako  i on, kao i šef benda, samouk, Vesko Pašić je izvodio prave bravure, zbog kojih je dobijao i ponude da pređe u Beograd i tamo svira. Zvali su ga, čak, i iz KUD-a „Abrašević“. Jedno vrijeme u grupi je bio i klavijaturista Marko Kljajević, ali se nije dugo zadržao. Povremeno je bas gitaru svirao i Stevan Grdinić.

Nakon par mjeseci žestokih, fanatičnih uigravanja, u holu nekadašnjeg bioskopa, kasnije pretvorenog u skladište pa u samoposlugu, i na galeriji sportske sale, prvi mojkovački rokeri izašli su na scenu, negdje u proljeće, 1974.godine. Prava rok groznica, koja je tada zarazila mlade u gradu na Tati, trajala je nekih sedam-osam godina, nakon čega su Dječaci, pred naletom disko zvuka, ali više zbog toga što su članovi grupe išli za svojim poslovima, jednostavno prestali da sviraju.

Bitlsi, šlageri i hard rok

-Bile su to lude godine. Ljeti smo organizovali četiri puta nedjeljno igranke. Trajale i preko šest sati. Svirali smo i na raznim svečanostima, posebno na ispraćaju i dočeku brigadira. Bili smo pravi fanatici. Imali smo jedan običan „Iskra“ gramofon, a ploče su nam slali prijatelji iz Beograda, Sarajeva i iz inostransva – tako smo skidali stvari. U tome smo bili toliko dobri, da smo, kako su nam često govorili, zvučali kao original. Satima smo vježbali. Svirali smo najviše stvari od Bitlsa, zatim Indeksa, Bijelog Dugmeta, Ulazak u harem, ali i druge stvari od SMAK-a, ali i žestoki, teški rok. Na repertoaru nam je, pored ostalog, bilo i  par stvari Rolingstounsa i Dip parpla. Ipak, veliki dio svirke pripadao je pjesmama Bobe Stefanovića, Kiće Slabinca, Duška Lokina, Miša Kovača… Šlageri su u to vrijeme kod nas bili jako popularni, i tu smo se, da tako kažem, malo udvarali našoj omladini. Na kraju, svirali smo ne samo zbog nas već i zbog njih, tako da je neki kompromis bio neminovan, priča Zoran.

„Udvaranje“

Taj  udvarački stav, koji je polako tupio rok oštricu sa kojom su na scenu izašli Dječaci sa Tare, najviše se kosio sa muzičkim pogledima  bubnjara, Veska Pašića.  Njemu su bile i ostale posebno bliske hard rok stvari, u prvom redu Dip parpla, Vajtsnejka i Pink Floja, posebno rok balade, a to je ono što su Dječaci ponajmanje svirali. I pored toga, on nije, kako sam kaže, svirao muziku koju nije volio, kako bi se moglo pomisliti.

-Osim nekih današnjih „žanrova“, kad na binu izađe jedan čovjek i, okružen mašinama, drži koncert, što je za mene isto što i ubistvo muzike, volim svaki zvuk, pa i sve ono što smo svirali. To su bile i ostale dobre stvari. Ljudi su ih voljeli, i danas ih vole. Mi smo tada svirali i pjevali stvari koje je mojkovačka omladina mogla da čuje samo na radiju, i to ne baš često, i to smo radili odmah nakon njihovih pojavljivanja. Vrlo brzo smo sve to skidali i uvježbavali, tako da su Mojkovčani, preko nas, mogli da prate, mogu reći uživo, dešavanja na domaćoj i svjetskoj muzičkoj sceni. Zbog toga sam danas jako ponosan što sam bio dio čitave te priče. Žao mi je, samo, što danas  mladi Mojkovčani vrlo malo znaju o tom vremenu, a još mi je žalije što niko i ne pokušava da svira kao nekada mi, priča Vesko.

Vesko Pašić, Foto: privatna arhiva

Zvijezde

Dječaci sa Tare, postali su vrlo brzo lokalne zvijezde, ali je glas o njima otišao i mnogo dalje. Božo Nikolić, iz televizije Beograd, snimio je, tada, reportažu o njima. Njihove igranke, a bilo ih je preko 600, postale su čuvene.

-Na igranke su dolazili  mladi, posebno djevojke, čak i iz Beograda. Svi smo se dobro zabavljali, birao bi se plesni par, mis igranke, torta je bila redovna. Bilo je to ludo vrijeme, puno duha, neke nevjerovatne energije i poleta, optimizma. Svirali smo  na Trgu, u gradskoj kafani, u holu osnovne škole –svuda gdje je bilo struje i neka sala. Gužve su bile nevjerovatne. Mi smo, moram da kažem, uživali u svemu tome, u toj nekoj vrsti popolarnosti koja je išla iz muziku koju smo svirali, prisjeća se Zoran  dana kada je u Mojkovcu vladao rok.

Mojkovački rokeri svirali su, naravno, i u okolnim opštinama, najčešće u Kolašinu.

-U Kolašinu je u to vrijeme svirala  „Galaksija“. Često smo nastupali skupa, kao jedna „super-grupa“, kako smo je zvali. Bili su to pravi koncerti na kojima se mogla čuti samo kvalitetna muzika, kaže Vesko.

Dragan, Zoran i Vesko su, naravno, razmišljali da naprave i neku svoju stvar. Bilo je nekih ideja, ritmova, dobrih  rifova i melodija, sviruckalo se pomalo na probama, mislilo se i na ploču, ali se sve završavalo na tim sitnim eksperimentima za svoju dušu.

Dječaci ponovo sviraju?

-U to vrijeme svirali su Indeksi, Dugme, Točak i još čitav niz strašnih grupa i muzičara. Muzika koju su oni pravili je bila na nekom višem nivou od onog što smo mi objektivno mogli. To nas je pomalo i obeshrabrivalo, jer tada nije mogao snimati ko hoće i šta mu padne na pamet, ali to nije bio glavni razlog. Mi smo imali određenog kvaliteta ali, budući da smo Dragan i ja već radili, nijesmo život potpuno posvećivali rokenrolu, a nije ni Vesko, tako da je to bilo presudno za naše muzičke ambicije. Mi smo se,  da ponovim, samo dobro zabavljali i uživali u onom što radimo, prisjerća se Zoran.

Nije bilo droge, tuča, lopovluka

Iako su neki, doduše malobrojni, na pojavu mojkovačkih rokera gledali kao na nešto što će pokvariti omladinu, ništa slično se nije dogodilo. Nije bilo droge, tuča, lopovluka, pijanki…

-Naša omladina je bila fino vaspitana. Falilo joj je samo malo zabave, dobrog provoda i druženja i mi smo joj  to dali. Naše svirke i igranke su imale dušu. Bilo je nevjerovatno. Mimo tih nastupa, često smo, u gradskom parku, ostajali duboko u noć i uz gitaru lagano pjevali. Mladi su bili uz nas, slušali, pjevali sa nama. Sad sve to danas izgleda nekako romantično, idilično, ali je zaista tako bilo. Bilo je nečeg u vazduhu, postojala je neka iskrenost, emocija što je sve  nas  povezivala, i tu, u parku i na igrankama, priča Pašić.

Dječaci na gradskom trgu- ispračaj Brigadira 1977. foto privatna arhiva

Zabezeknute babe

Dječaci sa Tare svirali su nekoliko puta i na Žabljaku. Prvi njihov koncert u tom mjestu bio je više nego neobičan.

-Turizma na Žabljaku tada nije bilo. Rijetko je ko tamo dolazio. Probaj sad da zamisliš: mi dugokosi, traperice, cipele sa visokim, širokim potpeticama – rokeri od glave do pete, a u prepunoj sali, pored omladine, i neke babe. Gledale su nas ko da smo pali s Marsa, a kad su zagrmjela pojačala, samo su zabezeknuto počele da se krste. Očekivale su neku priredbu, sa narodnim pjesmama, a ne električne gitare koje su tada prvi put vidjele. Nijesu se više pojavljivale na našim žabljačkim koncertima, sjeća se Zoran.

Piše: Ranko Ćetković

Izvor: Dnevne novine

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime