Taj DNK pokazuje bolovanje od ljubavi i nostalgiju.  A, ljubav koja se umiva suzama ostaje uvijek čista, zanosna i vječna. No, riječi „nagrizaju ljubav…lome korake“. To „nagrizanje“ u ovoj poeziji je kad-kad nježni ugriz, grickanje, a nekad bolni ujed iz kojeg šikljaju i kaplju stihovi koji umiju da „ostružu bol“. Riječi „otimaju uzdahe“! I svaka riječ ima posljedice. Ima i ćutanje! Vjekovima ćutim tvoje ime…

Uvodna pjesma ove zbirke „Ćutim“ nagovještava da je ćutanje uvijek lijepo i da ono poštuje vrijednost svake sekunde. Ćutanje je lijepa tišina. To i takvo  ćutanje  „o dunjama“, ćutanje „o lišću“, … čitaoca uvodi u poeziju koja je „lijepa kao Venera“, ali i „krhka kao ljubav“: Ćutanje je prepisivačka škola duše, a Nelina poezija produžena ruka osjećanja.

Sve cjeline zbirke, „KOD 77“: „Otkud ti hrabrost da voliš (devetnaest pjesama), „Sarajevo, kristalna sjećanja“ (osam pjesama), „Pocijepana zemlja“ (jedna pjesma), „Lutanja“ (devet pjesama), „Komad duše“ (deset pjesama), „Crna Goro, kapljo vode“ (pet pjesama),  „Gorske vile“ (šest pjesama) i „Svi moji gradovi“ (četrnaest pjesama)   su, zapravo, čista ljubav. A tamo đe je čista ljubav, poezija ne mari za rimovanjem, obgrljenim i unakrsnim rimama… Čista ljubav – čista poezija! Ona je tada svijet srca! Sloboda! Ona vam pruža šansu da budete bolji. Zato je i nastala  Nelina „ Oda umjetnosti“, i u njoj: “Sva si sloboda moja/Moj si početak/I moj kraj“. Jer, za poetesu je umjetnost: veličanstvena, blještava, razigrana, mračna, krhka, duboka, slobodna, jasna, čista, lijepa. E, zato je poezija umjetnost! Zato, se nigdje kao u poeziji ne može jače i moćnije iskazati ljubav prema voljenima. Ljubav prema majci („Majka“, 92) stala je u jedan stih: „Samo je jedna nježnost izvor čovjeku“. Jedan stih! Antologijski. Ovo je najkraća pjesma o majci. Pjesma koja najduže traje! Stih – kao jedan cijeli roman.  Da je ovdje sve od ljubavi satkano rječite su i pjesme: „Moja prva iskra“, „Hrabro srce“, „Ti si morao da traješ“, „Đedu“, „Cubana“,… Ili, svih sedamdeset i dvije pjesme! Ljubav je u sjećanju. Što ne boli to nije ljubav – kako reče jedan veliki pisac. Jer, u svakom životu postoje dani koje treba izdržati. Pa kad prođe vrijeme, onda se neki dani i datumi iz sopstvene prošlosti prepišu u poeziju. „Ako je pravi, doći će s proljećem“. Zato je i riječ dodir – ko zna!

Kada je veliki Mika Antić zapjevao: „Kuda ću? / U koji grad da svratim?“ kao da nije naslutio da ima pjesnikinja koje to znaju. Odgovor Nele Krnić je: Sarajevo! Pjesme posvećene rodnom gradu su onaj dio Nelinog pjesničkog DNK što je ogrnut nostalgijom: „Da ne zaboravim ko sam/ i odakle sam“. Pjesme o gradu u „kojem su nas oblikovali ožiljcima“. Svaki veliki grad liči jedan na drugi, ali u Sarajevu, gradu „žute, umorne rijeke“, neka djeca „iz Školske ulice“ zauvijek su „ostala u utrobi svoga grada“. „A onda će doći april“ i „Sarajka“ i kanuti nježna „Sarajevska suza“, ali će ostati da „Jedino Ti znaš i gdje smo danas“. A,  danas su u poeziji: i rodni grad, i djeca iz Školske ulice, i uspomene, i „Vrisak“, i „Jutra moja davna“. Život jedan cijeli! Pjesnički i stvarni. Povod za Sarajevo u notama.

Životno vraćanje na stope svojih predaka, u Crnu Goru, učinilo je da autorka jedan broj pjesama ove zbirke posveti i tim temama. Krš, oblak, voda, nebo, Lovćen – razlog dovijeka. No, Nela drži i do amaneta oca, – onog  koji je morao da traje: “Da u Crnoj Gori/ Nema teže sudbine/ Od ženske“. Pjesnikinja Nela Krnić je svojim stihovima iz ovoga ciklusa, „Gorske vile“, pokazala ljepotu (možda zakašnjelu) ženskih sudbina u Crnoj Gori. One to istinski i pjesnički zaslužuju – ušle su u poeziju. A kad uđete u poeziju, to je kao kad uđete u nečije srce. Ušle su: Milena Vučinić, Kaća Brković, Jadranka Milović,… Svezala ih je ljubav!

Pjesničku zbirku „KOD 77“, autorka zaoružuje poetskim odama: Rimu, Njujorku, Barseloni, Lisabonu, Štokholmu, Istanbulu, Berlinu, Ljubljani, Londonu, Ženevi, Bangkoku, Beču, Veneciji. Ko pročita ove pjesme, poželjeće da autorki „kupi kartu za Pariz / u jednom pravcu“. Lijepa prilika da se uđe u dobru poeziju!

Poezija Nele Krnić prelivena je nostalgijom. Tamo đe je nostalgija, bilo je, jeste  i biće života. Bora Stanković bi rekao: „Staro, staro mi dajte, što miriše na bosiljak“. Čitaoci ove zbirke će sa uzdahom šaputati: „Pusti me da se zagledam u tvoje oči“.

Poezija se čita i iz očiju! One su izvor ljubavi i nostalgije.

Piše: prof. dr Draško Došljak