Dr Božo Vuković je nemire istraživačkog duha uokvirio visokim usavršavanjem interne medicine, kasnije kardiologije, osnažen iskustvom asistenta na Medicinskom fakultetu u Parizu, kasnije docenta na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, postavši prvi doktor medicinskih nauka u poslijeratnoj Crnoj Gori. Orijentisan na zavičajno tlo, vratio se svojim korijenima, vratio se u Crnu Goru s namjerom da doprinese unapređenju razvoja zdravstvene zaštite. Stručan, temeljan i posvećen profesiji, kao humanista, brzo je stekao ugled i postao sininim za uzornog, opštenarodnog ljekara tzv. „svevidara“ ili „sveznalca“ koji je zahvaljujući tradicionalnom načinu studiranja medicine bio ljekar širokog spektra sposobnosti i znanja.

Sjećam ga se kao prijatelja moje porodice. Dr Božo Vuković je bio jedan od rijetkih ljudi koji su podsjećali na „ljude sjenke“, pjesnika Aleksandra Lesa Ivanovića: tih, nenametljiv, skroman, čovjekoljubiv-altruista bogatog duha iz koga je iskrio visoki intelektualac i vrcavi boem.

Više od pola vijeka zrijevalo je prijateljstvo dr Vukovića sa našom kućom, naročito mojim svekrom, Budimirom Ivanovićem. Pri svakom njihovom novom susretu i razgovoru, dr Vuković je ostavljao prije svega trag čovječnosti koja se srijeće samo još u „Primjerima čojstva i junaštva“ Marka Miljanova. Jedinstven način ophođeja prema malom običnom čovjeku bio je njegov jedinstven etički, duhovni i profesionalni pečat, a u našoj porodici pečat gotovo svete neraskidivosti dviju porodica koja je obavezala nas, mlađe pokoljenje, nakon upokojenja dva prijatelja, na poštovanje i čuvanje tog porodičnog i prijateljskog nasljeđa.

Sjećam se došao bi dr Vuković da pregleda moga svekra. Za svekra je on bio hram neiscrpnog medicinskog znanja i vještina kome je bezuslovno vjerovao i čiju je propisanu terapiju disciplinovano primjenjivao. Dr Vuković je svekru pristupao šaljivo kako bi ga smijehom opustio. Obojica su se ponašali kao stari dječaci koji bi kikotavim smijehom zaigravali riječi, uspomene, neprestano se šaleći. Dječački duh, bezazlen i razigran, iskrenost i čistota bile su posebna dimenzija njihovog prijateljstva. Kada bi prevazišli taj trenutak dječačkog zanosa, naprasito uozbiljeni, zakoračili bi u sferu profesionalnog izazova. Onda bi svekru DR s čudesnom ozbiljnošću, samouvjeren, pomalo vojnički, nepogrešivo uspostavljao dijagnozu. Za mene je kao posmatrača taj trenutak preobražaja ili transformacije dvije starine, dva stara nasmijana dječaka, naročito dr Vukovića do ozbiljnog i posvećenog ljekara bio neobičan i fascinantan. Svekar je govorio: „Za mene je Božo jedini doktor. Druge ne priznajem. On je naddoktor, ljekar svih ljekara. Njegova riječ je za mene krst.“ Kroz takav svekrov odnos prema dr Vukoviću, mi, ukućani, njegovali smo strahopoštovanje i autoritativnost.

Svekar je sam spravljao od svojih jabuka i kupina najbolje, najprirodnije jabukovo sirće i kupinovo vino. Dr Vuković je bio zahvalan konzument  tog svekrovog eliksira za zdravlje i kvalitetniji život. Preporučivao ga je sa izuzetnim povjerenjem kao obavezni napitak kojim se reguliše krvni pritisak i nivo holesterola. Svekar je čitao mnoge studije o navedenim proizvodima, a dr Vuković ga je dopunjavao iz ugla zvanične medicine, tako da su u svom prijateljstvu združivali lijepo i korisno.

 Kada bi dr Vuković govorio o svojim profesionalnim aspiracijama, pozivajući se na evidentna iskustva iz prakse, svekar ga je bodrio i pomagao mu iz sasvim druge, umjetničke perspektive. Svekar se profesionalno bavio fotografijom, putujući Crnom Gorom, naročito njenim nedođijama i nevidbozima. Smatraju ga legendom umjetničke foografije u nekadašnjem Titogradu, s obzirom na to da je kao član ondašnje VJ i radnik Doma JNA sve značajne trenutke i događaje u životu bivše SFRJ, Crne Gore, vojnika na odsluženju vojnog roka, a naročito Titograda kao glavnog grada i njegovih žitelja ovjekovječio svojim foto-aparatom. On je bio hroničar vremena, grada, ljudi, događaja, promjena. S druge strane dr Vuković je bio, takođe, orijentisan u dijelu ljekarske prakse na crnogorska bespuća, naročito na sjeveru Crne Gore. Bavio se naučno-istaživačkim radom. Često su njihovi susreti bili plodotvorna saradnja koja je iznjedrila konkretna djela. Brojni stručni i naučni radovi dr Vukovića nastajali su tako što je  zajedno sa svekrom putovao, obilazio pacijente-autentične uzorke sa određenim dijgnozama značajnim za istraživanje, a svekar je foto-aparatom registrovao djelove tijela pacijenata, njihova stanja, izgled i sl., pravio i pripremao slajdove pod stručnim navođenjem i kormilom dr Vukivića. Iz te iskustvene i profesionalne simbioze koja se preplitala i dopunjavala, nastala su značajna djela kao npr.: „ Sifilis u Crnoj Gori kroz nacionalnu i vojničku patologiju“, Titograd, 1975. ili „Istorija medicine kroz praksu“, Podgorica, 2002.  Čak je i zdravstvena iskustva svekrovih prijatelja kao zanimljive primjere u istraživačkom smislu, dr Vuković pomno bilježio, povezivao i umetao u svoj idejni i stručni koncept.

Njegoš je rekao: „Blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi“. Dr Božo Vuković je umro 31.03.2017., ali živi u kazivanjima svojih pacijenata koji ga slave kao stručnjaka i humanistu; kolega kojima je bez zazora i sujete prenosio znanje i iskustvo i od koga su učili; prijatelja koji su se divili bogatstvu i svestranosti njegove ličnosti i duha privilegovani i obogaćeni rijetkim sagovornikom, drugom, prijateljem.

Piše: mr Irena Ivanović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime