Ove riječi, razmišljanja, ostavio nam je Džejms Džojs, irski pisac, riječi koje nas okreću pitanjima, zamkama u nama, a to je upravo ona nit koja mladu autorku Mariju Berilažić, okreće pitanjima i traganjima za odgovorom. Nakon svog prvjenca pod naslovom „ Nepobjediva“ , Marija nas dariva novim naslovom „ Barbelina“ , u kom sažima kratke priče kroz 37 naslova.

       Naslov je onaj krajnji cilj, za kojim knjiga traga, i nije bez razloga Marija odabrala Barbelinu, u kojoj je sumiran ovaj rukopis, Barbelinu koja asocira na polet, razigranost, sreću. No, da li je to na stranicama koje ispisuje mlada autorka baš tako?

        „ Barbelina“je poput torbaka, koji Marija hrabro zabacuje na svoja pleća, zaputivši se u svijet koji je za nju stran i blizak, opomena i radost, svijet u kome traga za ljubavlju i svim njenim grijesima, posljedicama, kao i onom nepobitnom činjenicom, da je ljubav besmrtna i najplemenitiji dar nam od Kosmosa.

        Literatura je poput oaze u kojoj se čuvaju najtananija ljudska osjećanja, i ne iznenađuje poletna potraga kojom autorka korača njome. U evokativnoj lirskoj prozi, Barbelina nas dočekuje mladalačkim zanosom. Čitaoc biva zatečen raznolikošću naizgled sličnih tema, koje svrstava u ovaj kaleidoskop životnih zbitija. Tonovi se smjenjuju od tamnih ka svijetlim, od krahova do pobjede, koju samo ljubav može izvojevati.

         Marija se lako transformiše u „ kožu“ svojih aktera, od priče do priče, mijenjajući emociju od tuge do sreće, postavljajući pitanja kojima opominje, a koga ponajviše? Njene opomene su okrenute mladima, dakle čitaocu kojeg nosi strujanje mladalačkog neiskustva, olakog prihvatanja svijeta, onima koji tragiku života ne prepoznaju, a koja je i te kako realna i zrela u Marijinim redovima, kojim ispisuje svoju „ Barbelinu“ .

        Teme, kojima se mlada autorka okreće, zaokupljene su ljubavlju kao izvorom života, sreće, patnje, pokleknuća bez i zbog nje, kao osnovne niti koja upravlja svijetom. U fokusu kratkih priča koje se nalaze pod velom “ Barbeline” , ovaj literarni subjekat postavlja ljubav i ženu. Čitaocu  se otvaraju ta dva puta, dvije polazne tačke, kojima se Berilažićka okreće tako svjesno i savjesno kroz date naslove. Naracijom u prvom licu jednine, ostavlja čitaoca u nedoumici, da li priče kojima nas dariva nose autobigrafski pečat. Iako mladalački poletno, bez zastajkivanja u opomeni koju šalje čitaocu, autorka se vješto kreće od priče do priče, kroz naizgled nehajno nadovezivanje odredjenih naslova, ka liku žene, koja je stub samog narativa.

Naslovna strana: Barbelina

          Autorka kaže :

        “ Dozivam sve molitve da me obnaže, da me očiste od rana, da ostanem dostojanstvena sebi. Duša mi se bori, uzvraća udarce oprostu i osveti. “ ,

gdje žena, kroz lik djevojke, ljubavnice, majke, ostavljene i one koja ostavlja, snosi žrtvu života koji se oburvava na njezine rane.

      Autorka kroz opomenu, apostofirajući obraćanje ka mladoj čitateljki, iz svakog naslova šalje jasnu poruku, da je život nepredvidiva varka, i da mu se ne predaju olako.Njeni savjeti djevojčici, djevojci, da što duže živi djetinjstvo, opet su pokazatelj majčinog krila, na kom sve nedaće bivaju umanjene, a to je na koncu svega, utočište, ka kome hrli “ Barbelina”  koliko god da se obnažila kao ljubavnica, romantična princeza ili ona koja svjesno lomi ljubav. Ovaj pripovijedni subjekat, u duhu minimalizma, donosi nam priče o mladalačkim uzletima i padovima, iluzijama, nedoumicama, odlukama koje bivaju krah. Barbelina nam odaje autorku visprenog duha, mladalačkog poleta, posebnog senzibileteta, kojim spontano uvodi čitaoca u svoje redove. 

         Kroz priče koje u nekim segmentima imaju strukturu poetskog izraza u slobodnom stihu, naša mlada autorka daje jednu novu spisateljsku crtu, kojim potpisuje svoje djelo.

         Jedan od naslova, posvećen je autorkinoj kumi Jovanki Radičević, gdje još jednom, Berilažićka snažnom emocijom niže svoje redove, borbu za pravdu, istinitost. Koliko su te osobine srž kojim se društvo generalno treba okrenuti, pokazuje nam autorkina opomena, kojom se pita gdje je čovjek.

        Zadivljujuće hrabro, s obzirom da je tek zakoračila u spisateljske vode, Berilažićka slaže kockice svog mozaičnog literarnog puta.

        Uz želju, da nas mlada autorka uskoro obraduje novim tekstom, u novom narativnom ruhu, toplo preporučujem “ Barbelinu” , svima koji vjeruju u ljubav, a i onim nevjernim Tomama, jer će vas Barbelinina mladalačka lepršavost, zapljusnuti lakoćom čitanja, ali dubinom razmišljanja okrenutog ličnoj interpretaciji završnice svakog naslova ponaosob.

                                                                         Piše: Nataša Žurić