U Donjim Poborima na južnim padinama Lovćena lijepu istoriju katunskog, ali i primorskog krša čuva selo Krapina. Od Krapine prema Gornjim Poborima i podlovćenskim selima vode brojne pješačke i karavanske staze koje su se koristile u prošlosti. Priča o Soldatskoj pećini sačuvana je do danas. Kroz svoju istoriju Pobori su bili pod okupacijom Mletačke Republike, Francuske, Austrougarske monarhije koje su sprovodile svoje zakone. Kako je svaki okupator nametao svoja pravila i želio da kontroliše teritorije Pobora, Maina i Brajića tako su isti organizovali svoje vojne patrole. Istorija nastanka imena Soldatske pećine je interesantna. Soldatska pećina se nalazi na poborskoj zemlji, ali na samoj granici prema Mainima. Naziv tog mjesta je nastao u vremenu austrogarske uprave u ovim krajevima. Naime, blizu tog mjesta je uzvišenje Zelenike odakle se mogu posmatrati sve glavne staze na relaciji Pobori – Budva, a i putevi Budva – Crna Gora koji su tada vodili preko Pobora. I tu su se često zaustavljale vojne patrole. Interesantno je navesti da je granica na ovom zadnje pomenutom putu bila upravo kod Pasje ploče, odakle put dalje vodi ka podlovćenskom selu Majstori.

Pastiri i mještani su znali za ovu omanju pećinu-okapinu. No, jedne prilike pod njenim svodom su dva austrougarska vojnika pronašli spas u olujnoj noći kada su munje, gromovi i nevrijeme praćeno buram s Budvanskog zaliva nosili sve pred sobom. Kako se Soldatska pećina nalazi pored samog puta, a ušuškana mediteranskim biljem i rastinjem, u prvi mah je teško primijetiti. U znak zahvalnosti što su te olujne noći austrougarski vojnici pod njom našli spas, u njenim pukotinama  su ostavili dva zlatna dukata. Kada su prešli granicu Crne Gore, jer su bili napustili vojnu službu, priča nam kazuje da se jedan austrougarski vojnik nastanio u krajnjim selima Njeguša, a drugi je nastavio svoj put starim karavanskim putem Via di Zenta kako bi ,,pronašao svoju slobodu.“ Mnogo godina kasnije vojnik će poslati pismo svom prijatelju u Kotoru u kome je opisao ovaj događaj.  Priča nam dalje kazuje da su i kasniji pripadnici različitih vojski, uglavnom kuriri, pod njenim svodom pronalazili spas od sigurne smrti u olujnim noćima. Pastiri, koji su bili na tim prostorima i vojske koje su prelazile preko Pobora, su govorili da se uvijek pred nevremenima pojavljivala zlatnožuta svjetlost u prvi sumrak i tako ukazivala na nailazak nevremena. Ova priča i dalje u nama budi maštu na istoriju jednog kraja, vremena i usmeneog predanja.

Pišu:Božidar Proročić, književnik i publicista i Veselin Živanović, hroničar