Tokom naše pripreme monografije  o NP ,,Lovćen” mnoge legende smo publikovali u našim reportažama. Zapisivali smo ih od starjih mještana, neki od njih nažalost nijesu više među živima, neke legende smo uspjeli da pronađemo u arhivskim dokumentima i spisima. Zato ovaj put prezentujemo samo dio njih, sačuvali smo ovu nematerijalnu kulturnu baštinu Crne Gore od zaborava i nestajanja pod teretom ,,moderne civilizacije.” Potrudićemo se da ih u narednom periodu zaštitimo kao naše nematerijalno kulturno nasljeđe i publikujemo ih u posebnom izdanju.

                                   MLETAČKI KLESAR FRANKO I VALIŠTA

            Vališta su u drevnoj prošlosti bila jedan od najljepših katuna, a kasnije zaseoka koji pripada njeguškom selu Mali Zalazi. Ovaj katun su u prošlosti koristila bratstva: Matkovići, Dudići, Ivanovići i Pejanovići. Pogled sa Vališta pruža se ka malenom primorskom mjestu Ljuta, opija vas pogled na Bokokotorski zaliv i planinu Vrmac. Mnogobrojne kuće i guvna su izrađena od pravilno klesanog masivog kamena i ostala su kao svjedočanstvo da su žitelji Vališta živjeli bogato u prošlosti. Kamene staze se oštro spuštaju prema Kotoru i Ljutoj koji su u svojoj prošlosti bili pod Mletačkom Republikom, a kasnije pod Austro-ugarskom monarhijom.

Franko je bio poznati mletački klesar koji je neke od najljepših kamenih vila Kotora, Perasta, Dobrote i Prčanja ukrasio mnogobrojnim lijepim kamenim i ornamentnim ukrasima. On je poticao iz poznate venecijanske  porodice  koja je vjekovima prenosila klesarsko umjeće i zanat.  Franko je u Dobroti imao suprugu Adrianu i šćerku Alegru. Živio je izuzetno bogato, imao je grupu radnika s kojima je gradio i klesao naljepše vile u Boki Kotorskoj. One najljepše i najsloženije radove sam je radio i tako spajao najljepše kontraste mora i kamena.

            Mletačka Republika u Boki je cijenila njegovo klesarsko umijeće. Franko je postao bogati vlastelin koji je ugovarao brojne klesarske poslove. Bogati njeguški trgovci sa Vališta su često silazili u Boku Kotorsku, trgovali sa Mlecima meso, žitarice, sir. Jedne takve prilike trgovci sa Vališta su upoznali Franka. Franko je sa Njegušima izgradio brojna prijateljstva. Njegove grupe su često s njim boravile na Valištima, gdje su izgrađivana mnogbrojna lijepa guvna i kuće kao prestiž jednog vremena. Majstori su bili dobro plaćeni, ali sve finalne radove radio je sam Franko sa svojim majstorima. Neki od složenih radova s kamenom trajali su do kasno. Franko je sa svojim majstorima znao da konači i spava na Valištima. Prilike u Evropi su bile složene i neke novi oblaci su se nadvijali nad Bokom. Franko je sve to s brigom posmatrao. Svoju suprugu Adrianu i kćerku Alegru je s prvim trgovačkim jedrenjakom poslao za Veneciju. Nakon stvaranja „Prve koalicije“ 1792. godine, Francuska je preko Alpa poslala veliku vojsku na Mletačku Republiku. Nakon osvajanja sjeverne Italije i Tirola, francuska vojska kreće prema Beču. Godine 1797. Austrija je potpisala Kampoformijski mir sa Francuzima po kojem Francuska dobija Belgiju, Jonska ostrva i manji dio mletačkih teritorija u Italiji, a Austrija ostale mletačke posjede uključujući i Boku Ktorsku.

            Dok je Franko radio na Valištima, stigao je jedan od njeguških trgovaca koji je rekao da je u posljednjem trenutku uspio da izmakne iz Boke, koju je okupirala Austro-ugarska monarhija. Tada su se Franku slile suze niz  lice koje je bilo bijelo od kamenog praha. Pogledao je na svoj zlatni džepni sat na kojem je pokazivao 12:15 minuta. Franko je to vrijeme isklesao u kamenu koji i dan danas postoji na jednoj od kamenih kuća na Valištima. Nadajući se da će Austrougarska monarhija cijeniti njegovo umijeće, Franko se sa svojim majstorima prijavio novim vlastima. No, nažalost, njegova sudbina je bila drugačija. Austrougarske vlasti su ih zarobile i odvele na svoje druge teritorije. Franko više nikada nije vidio Boku Kotorsku, ali ni Veneciju ni svoju suprugu Adrianu i kćerku Alegru. Umro je kao sužanj dok je ispisivao poruku o ropstvu. Na jednom kamenu je isklesao: ,,Moje ropstvo mi je donijelo slobodne misli ali i smrt.”

Pišu: Božidar Proročić, književnik i publicista i Ana Uskoković, biolog

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime