Jedno od njeguških sela je i Dugi Do  koje krije mnoge tajne i lijepe priče iz davnina.

            U davnoj prošlosti je u selu Dugi Do živio Mojaš Dumeljin. Imao je sedam kćerki od kojih su sve bile udate, ostala je samo najmlađa Borika. Borika je bila vitka, lijepa, svojom ljepotom i stasom je opijala brojne Njeguše, ali i putnike namjernike koji bi preko Katunske nahije putovali karavanskim putevima preko Njeguša do Kotora, a Dugi Do se nalazio uz sami put. Često su putnici, opijeni njenom ljepotom, zastajkivali kako bi se divili ovoj gorskoj vili. Mojaš je bio veoma strog otac, puno je radio na svojim dolovima (docima). Imao je par volova s kojima je orao svoju imovinu, ali je pomagao i drugim Njegušima od ranog proljeća do kasne jeseni. Često su ga pitali za kćerku Boriku koliko je vrijedna i lijepa. On je govorio da mu je ona posle smrti žene velika uzdanica i podrška u životu, ali da je svjestan da je može dati samo onom ko je najbolji i najimućnji. Često su mladi pastiri dolazili u blizini Mojaševih posjeda da je kriomice posmatraju dok radi s ocem u poljskim radovoma, ili dok čuva ovce.

Te jeseni Mojaš je na svojim dolovima i docima posijao veliku raž i pšenicu. Proljeće je bilo u punom zamahu, a mlada pšenica i raž su, zahvaljući jakim kišama, rodili tako bogato kao nikada do tada. Na krsnu slavu kod Mojaša su došle sve kćerke i rekoše mu da ima lijepa prilika da svoju sestru udaju i udome u selo Špiljare gotovo na samoj obali Bokokotorskog zaliva. Mojaš, lijepo raspoložen na slavi, pozva Boriku i reče kako su setre odlučile da je udaju. Ona postiđena, rumena lica samo klimnu glavom u znak odobravanja. Otac je rekao da Borika mora do kraja ljeta da mu pomogne u poslovima oko žnjevenja pšenice i raži kako bi za jesen dio raži i pšenice odnio da se melje na Miračkim mlinovima, a dio prodao u Kotoru. Nakon toga želi da svoju kćerku uda i isprati onako kako dolikuje. Sestre Borikine su se složile s ocem i do kasnih popodnevnih časova su kćerke slavile kod svog oca Mojaša, nakon čega su se vratile svojim domovima. Vrijeme je prolazilo, došao je avgust mjesec. Mojaš se sa kćerkom Borikom tog ranog avgustovskog jutra uputio da žanju silnu ljetinu. Počeli su u osvit zore. Pravili su samo mali predah koliko bi popili malo izvorske vode s izvora Koritnik. Borika je, da bi oslobodila svog ostarjelog oca od teških poljskih radova, žnjela najveći do koji je on imao, a Mojaš je pored nje žnjeo jedan manji. Sunce je grijalo kao nikada do tada. Borika je previla maramu preko glave da se zaštiti od sunca. Ostarjeli Mojaš je sio u hladovini jednog drijena da malo odmori. Borika je neumoro radila i u kasnim popodnevnim časovima, pred sami sumrak, završila sa žnjevenjem najvećeg dola. Kada je završila sa žnjevenjem dola, okrenu se onako umorna i slomljena od teškog posla, pogleda do i prokle ga: ,,Koliki si, dabogda se propao.” U tom momentu pred njom se provali zemlja i ona propade zajedno s poslednjom rukoveti koju je upravo bila vezala kada je to govorila. Od tada ovaj do ponese naziv Đevojački do, a ovo predanje sačuvasmo od zaborava da podsjeti sve na Borikinu kletvu i njeno stradanje.

Pišu: Božidar Proročić, književnik i publicista i Veselin Živanović, hroničar