Brajići su jedno od tri plemena (uz Maine i Pobore) na granici Boke i podlovćenske Crne Gore, u brdima između Budve i Lovćena. Nalaze se zapadno od Pobora, a sjevernom i istočnom stranom graniče se s područjem cetinjskih sela Ugnji i Vrela. Južno od Brajića su paštrovska sela Čučuci, Podbabac i Kuljače. Jednim malim dijelom na jugoistoku područje Brajića graniči se s Obzovicom, koja je skorije naseljena (u 19. vijeku) od ljubotinjskih bratstava. U krajnjem jugoistočnom uglu, na Jabuci, nalazi se tromeđa Brajića, Paštrovića i Crmničana – Podgor. Brajići su kroz istoriju imali jasno određene granice prema drugim plemenima, ali je bilo čestih sukoba s Paštrovićima i Crmničanima oko planine.

Na Brajićima postoje mnobrojni lijepi toponimi od kojih mnogi kriju nesvakidašnje tajne i davno ispisane ili zaboravljene priče koje padaju u zaborav. Jedan od tih toponima je i Rogovi Živanovića, a kako je zapravo dobio taj naziv ispričaćemo vam ovu intresantnu legendu. Brajići imaju bogatu planinu, brojne izvore i prostrane pašnjačke kamenjare. To im je omogućavalo da u prošlosti tokom ljeta čuvaju po dogovoru ovce i goveda s područja paštrovskih i crmničkih sela. Stoka se uzimala u rano proljeće na čuvanje sve do jeseni. Staro brastvo Živanovića je na Brajićima imalo svoj katun na kome su čuvali svoju, ali i tuđu stoku tokom ljeta. Zeko Đukanov bio je najmlađi u porodici, ali stasom, fizičkim izgledom i ljepotom jedan od najviđenijih Brajića. Kako je bio i visok i krupan, radio je najteže poslove na njihovim posjedima, dok su drugi članovi porodice imali druga zaduženja.

Jednog ljeta jedan Paštrović po dogovru sa Đukanom dotjera svoih pet goveda i desetak ovaca da mu Živanovići tokom ljeta na Brajićima čuvaju kako bi na jesen neke od mladih vočića prodao. Naprave dogovor o svemu i kao ljudi se raziđu. Đukan, da bi rasteretio sina Zeka, reče mu da do kraja ljeta čuva ovo stado, ali i druga jer ih s jeseni očekuje dosta posla kako bi se Zeko malo oporavio od dotadašnjih težačkih poslova. Kako su katuni i plandišta bili puni pastira, oni su znali između sebe da probaju razne vještine snage. Jedna od omiljenih igara mladih pastira bila je da mlade vočiće hvataju za rogove i da ih uče da se ,,bodu.” To su bili mladi vočići koji nijesu mogli povrijediti nikoga, a pastirima bi ta igra s njima bila zanimljiva. Kako je Zeko bio i stariji, ali i fizičkom snagom jači od ostalih pastira, upitaše ga da li bi zbog svoje snage uspio da uhvati malo većeg vočića za rogove i da ga obori na zemlju i da tako pokaže da je najjači u čitavim Brajićima. Iako mlad, Zeko je bio brzoplet i odgovorio je da bi. Izdvojiše mladog vočića onog Paštrovića na čistu ledinu. Okupiše se svi pastiri, dovedoše mladog vočića pred Zekom i pustiše ga na njega. Zeko ga uhvati za rogove, vočić nespreman na takve izazove, poče da gura svom snagom Zeka. Gurajući ga polako pribi ga pri jednj omanjoj stijeni. Osjetivši da gubi snagu i da će biti pobijeđen, Zeko jakim trzajem svojih ogromnih šaka i mišica, držeći vočića za rogove, slomi mu vrat. U tom trenu voćić samo klonu. Svi u čudu stadoše da gledaju. Nijesu mogli da vjeruju što su vidjeli pred sobom. Shvativši da je napravio štetu, ispriča kući sve, šteta se morala Paštroviću nadoknadiri. Zeko Đukanov je u naredne dvije godine bio obavezan da čuva stado ovaca Paštroviću i da mu preda  bijeli mrs kako bi nadoknadio štetu.

Zbog svoje fizičke snage i veličine, Zeko Đukanov je predvodio Brajiće i išao ispred njih kao zaštita kada su god bili sporovi s drugim plemenima. Mjesto gdje se odigrao pomenuti događaj nazvaše (toponim) Rogovi Živanovića u znak sjećanja na nadčovječansku snagu Zekovu koja je podsjećala na termopilsku snagu drevnih Spartanaca.

Pišu: Božidar Proročić, književnik i publicista i Veselin Živanović, hroničar

.