Kada krenete putem od katuna Kruševice ka katunu Njeguška Trešnja, na pola puta sa lijeve

strane su dvije velike stijene. Između stijena postoji neugledna zarasla staza prekrivena bukovim

stablima od kojih su neka oborena. To je put koji vodi do Miloševe pećine pored koje možete proći

mnogo puta a da je i ne vidite. Legenda kaže da je u davnoj prošlosti na Trešnji Njeguškoj živio

vrlo bogati trgovac Miloš. Miloš je imao veliku i brojnu porodicu koja je čuvala stada ovaca, kako

svojih tako i onih, koje su čuvali tokom ljetnjih mjeseci za potrebe trgovaca iz Mletačke Republike.

Porodica je živjela u izobilju i bogastvu. Miloš je često putovao za Kotor, Dobrotu, Risan, Perast i

druga primorska mjesta kako bi prodavao svoju stoku i uzimao drugu na čuvanje. Po pet članova

njegove porodice čuvalo je brojna stada na padinama Lovćena.

Godine su prolazile i stigle, sada već ostarjelog, domaćina Miloša. Trebalo je sinovima

ostaviti i podijeliti brojne posjede kako ne bi došlo do nesloge među njima. Međutim, Miloševa tri

sina su imali drugačije poglede i razmišljanja o tome. Oni su željeli zlatne dukate i zlato koje je

Miloš čuvao jer je zlato uvjek bilo na cijeni. Miloš im je govorio: ,,Ja sam stekao bogastvo, ja ću ga

i podijeliti kada za to dođe vrijeme.” No, sinovi nijesu imali razumijevanja za očeve mudre savjete.

Razmišljao je Miloš u sebi kako je teško spojiti dva svijeta, njegov i njihov. Zbog straha od nesloge

među sinovima, Miloš je jedne rane majske noći svoje zlatne dukate složio u masivni ćup koji je bio

kupio u Boki Kotorskoj i koji se nije u domaćinstvu koristio. U gluvo doba noći je izašao noseći sa

sobom motiku, razmišljajući gdje da ga sakrije ili zakopa. Za svoj pas stavio je malenu ledenicu za

slučaj bilo kakve opasnosti. Dobro je pazio da ga koji od sinova ne prati i ne krene za njim. Tražio

je mjesto gdje ne idu pastiri, već samo vukovi i zvijeri. Bila je noć punog mjeseca, vidjelo se kao da

je dan. Krenuo je uz planinu dok su se obrisi Lovćena jasno vidjeli. Lutao je tako u noći i lutao

tražeći najbolje mjesto. Naslonivši se na jednu stijenu u planini, dok se spremao da savije rezani

duvan, jedan zlatni dukat mu ispade iz ćupa. Upali komad luča da potraži dukat i vidi da je duakt

upao ispod jednog procijepa. Kada se spuštio kod procjepa, vidio je uzan ulaz. Kada se sagnuo, s

mukom je prošao kroz taj ulaz. Pred njim se ukaza velika pećina, njemu nepoznata. U

najzababačeniji dio pećine svojom je motikom i snagom ruka, pomjerio je kamenje, ostavio je ćup

koji je bio umotan u ovčju kožu sa zlatnicima i zlatom. Vješto ga je prekrio kamenjem. Izašao je

mnogo lakše iz pećine nego kada je ušao u nju. Dobro je zapamtio mjesto gdje je ostavio ćup,

orijentiri su mu bili tri pojedinačna stabla bukve, munike i svetog drveta tise. Vidio je da tačno

mjesec kroz njih prolazi i obasjava ulaz u pećinu. Vratio se kući dobro zapamtivši stazu kojom je

prošao.

Prošlo je nekoliko godina, sinovi nijesu pitali oca o podjeli zlata i dukata. Miloš se razbolio

u zimu, osjećao je da mu se bliži kraj. Pozvao je sinove i podijelio im svu svoju imovinu. Kada su

ga pitali za zlato, rekao im je: zlato će, onaj koji bude najvrjedniji, pronaći u planini, samo u

noćima punog mjeseca, jer sjaj punog mjeseca prolazi kroz stablo bukve, munike i svetog drveta

tise pokazuje ulaz u pećinu. Kada je to Miloš rekao, izdahnu. Poslije određenog vremena sinovi se

dadoše u potragu za zlatom i dukatima. No, Lovćen ima na stotine pećina, jama, vrtača, škrapa i

uvala. Prošlo je nekoliko godina, a sinovi nijesu uspjeli da pronađu pećinu. Shvaili su da mogu

preživjeti samo svojim radom. Vratili su se svojim poslovima i priča starog Miloša je pala u

zaborav. Legenda kaže da bi se ponekad na padinama Lovćena, u noćima punog mjeseca, vidio

zlatni odsjaj. Govorilo se da je to Miloševo zlato. Po noći se nijesu usuđivali, ali po danu mnogi su

ga tražili bez uspjeha. Kada je pastir Peko pronašao pećinu s drugim pastirima, u noj nijesu pronašli

zlato, ali je pećina dobila naziv Miloševa pećina. Legenda dalje kaže da su vile zlato sakrile u

svojim pećinama. Kasnije su se u Miloševoj pećini krile brojne vojske i vojnici pred različitim

neprijateljima. Kažu da se i danas, u noćima punog mjeseca, može vidjeti sjaj s padina Lovćena.

Da li je to Miloševo zlato, ostaje vječita tajna i misterija?!

Pišu: Božidar Proročić, književnik i publicista i Ana Uskoković, biolog