Rezervat bukovih sastojina Konjsko na području NP ,,Lovćen” predstavlja jednu od najljepših destinacija koje ostaju sakrivene u stoljetnim bukovim šumama. U prošlosti su na području Malog i Velikog Konjskog mještani podlovćenskih, ali i  budvanskih sela Maina, Pobora, Stanjevića, Zečeva Sela u sklopu ove prostrane vrtače čuvali svoja stada. Malo i Veliko Konjsko je bilo poznato po mnogobrojnim krdima volova koja su tokom ljetnjih mjeseci do prvih snjegova boravila na ovim prostorima. Jednu od drevnih legendi o bijelom volu smo zapisali. U prošlosti su volovi činili bogastvo svakog domaćinstva, s njima se oralo ali i trgovalo. Koliko si imao volova toliko si bio bogat. Volovima je bilo neophodno obezbijediti dobru ispašu kako bi s jeseni neki od njih bili prodati. U samom podnožju Velikog Konjskog, zajedničkim radom pastira s Lovćena i iz budvanskih sela, je podignuta omanja kamena kuća (koliba) prekrivena slamom u kojoj je po jedan čobanin boravio po petnaest dana, davao so volovima jednom sedmično i čuvao ih.

No Veliko Konjsko, u toku ranih ljetnih mjeseci, su znale da zahvate jake kiše, oluje i nevrijeme, a gromovi su tu bili kao nigdje na ovim prostorima. Noći su bile tihe i mirne, samo bi zavijanje vukova i jaki vjetar povremeno remetio taj mir. Marko je bio siroče kome su roditelji rano umrli. Čuvajući povremeno krda volova uspijevao je sebi da obezbijedi malu zaradu, ali za njegov život dovoljnu.  Jedne takve kasne oktobarske noći Marko je uz ognjište čuo zavijanje vukova koji su bili sve bliže i bliže krdu volova koje se bilo jako uznemirilo. Počela je jaka mećava Marko se brzo obukao i izašao u snježnu mećavu s upaljenim lučom. Vukovi su bili sve bliže i bliže. Marko se približio krdu volova. Od jake mećave nije više vidio svoju omalenu kamenu kolibu. Vukovi, izgladnjeli, uspjeli su da izdvoje vola iz krda i da ga napadaju sa svih strana. Marko je glasno vikao, ali se njegov glas u toj sniježnoj noći nije čuo. Mećava je trajala čitavu noć, a pastir Marko je nestao u tom strašnom sniježnom vrtlogu. Svanuo je novi dan, stoljetne bukve su bile okovane ledom i snijegom. Veliko Konjsko je bilo prekriveno visokim sniježnim pokrivačem. Iz Pobora je, zajedno na konjima sa još desteak pastira, krenuo Niko vidno zabrinut kako će izaći na planinu. Dok su konji krčili put prema padinama Lovćena, pastiri su se pitali kako je Marko i kako je proveo ovu noć. Nakon više sati probijanja kroz sniježne smetove, stigoše pastiri na Veliko Konjsko. Uđoše odmah u kamenu kuću (kolibu), vidješe da nema Marka dok su na ognjištu isijavale posljednje iskre žara. Izađoše ispred kolibe i počeše da ga dozivaju. Nažalost, od Marka nije bilo traga ni glasa. Uzenemireni pastiri čitav dan su tražili tragove od Marka, ali ih nigdje nije bilo. Na jednom malenom uzvišenju pastiri su pronašli ostatke od jednog vola nakon vučjeg pira. Uplašeni pastiri su pomislili da je Marko postradao. Čitav dan proveli su u potrazi za Markom, ali ga nisu uspjeli pronaći. U popodnevnim časovima počeo je opet snijeg da pada. Pastiri iz Pobora su svoja krda volova polako spuštali prema svojim posjedima zabrinuti za Markovu sudbinu….

Stiglo je rano proljeće, pastiri s Pobora su izašli na Veliko Konjsko, pridružili su im se pastiri s Lovćena sa svojim volovima. Dogovorili su se da po dva čobanina, jedan iz Pobora i jedan s Lovćena, čuvaju zajedno volove tokom ljetnjih i ranih jesenjih mjeseci kako bi krda bolje sačuvali, ali i kako bi pazili jedan na drugoga. Svi su govorili o nestanku Marka te kasne jesenje noći. Ljetnji mjeseci su prolazili, stigla je polako jesen. Krsto iz Pobora i Petar s Lubenica, katuna Bjeloša, su razgovarali o svojim porodicama te kasne septenbarske noći uz toplinu ognjišta i zvuke frule. Počeo je da duva snažan vjetar, osjetili su neku jezu u sebi. Izašli su ispred  kolibe da vide krdo volova. U daljini  su čuli glasno rikanje vola. Izbrojali su volove i bili su iznenađeni otkuda se čuje rika vola koji nije njihov. Krenuli su zajedno s upaljenim petrolejskim lampama prema toj rici. Na malo većoj udaljenosti od sebe vidjeli su poptuno bijelog vola koji je bio veći od svih onih koji su oni držali. Uplašeni su krenuli unazad, a bijeli vo je nestao u  noći. Kada su se vrataili prema svom krdu, počela je jaka kiša i oluja. Ktsto i Petar su brzo ušli u svoju malenu kolibu. Munje su parale nebo, a gromovi udarali jako po Velikom Konjskom, kiša je jako padala čitavu noć dok se magla povijala po čitavom polju. Krdo volova je ujutro bilo na broju i sačuvano od nevremena. Nekoliko dana kasnije Krsto i Petar su opet čuli riku vola koji nije bio njihov. Brzo su u noći izašli i krenuli prema rici koja je parala njihove uši, a u kostima unosila strah. Opet su na priličnoj udaljenosti, na tren,vidjeli bijeloga vola koji je u toj noći nestao. Kada su se vratili prema  kolibi, zahvatilo ih je jako nevrijeme praćeno jakom sniježnom mećavom. Uspjeli su jedva da uđu u svoju kolibu. Kada su sjeli pokraj ognjišta, razmišljali su o tome što se desilo te noći i nijesu mogli da zaspu…

Kada su mještani podlovćenkih sela i Pobora došli da razdvoje svoja krda i da ih vrate na svoje posjede, ispričali su ovu priču drugim pastirima. Legenda dalje kaže da se bijeli vo pojavljivao na Velikom Konjskom da bi predskazao dolazak nevremena, oluja, mećava, gromova, vjetrova ili vukova. Pastiri su govorili da je to Markova duša koja luta noćima i na taj način čuva druge pastire i stada od stradanja. Mnogi koji su čuvali stada svjedočili su o tome.  I danas, kada se brojni planinari i turisti zadese, tokom ljetnih mjeseci na Velikom Konjskom, pa se iznenada nađu u magli ili nevremenu, svjedoče o tome da su čuli riku vola u daljini. Legenda o bijelom volu i dan danas živi među mještanima ovih podlovćenkih sela kao sjećanje na jedan život na planini i njenim katunima.

Pišu: Božidar Proročić, književnik i publicista i Ana Uskoković, biolog

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime