Njeguška Trešnja predstavlja jedan od ljepših katuna na ovim predjelima, jedna od
najljepših i najpitkijih izvorskih voda koja je sagrađena i kaptirana u vrijeme Petra II Petrovića
Njegoša je voda Šanik. Njeguška Trešnja se dijeli na gornju i donju. Od nje put vodi ka katunu Kruševica. Sada je napuštena i sanja nekadašnje svoje pastire i stanovnike da se ponekad vrate usvoj rodni zavičaj i da ga sačuvaju od zaborava.
Katun Trešnja krase brojna stabla trešnje od kojih su neka stara sigurno dva vijeka. U davnoj
prošlosti ona je bila naseljena većim dijelom godine. Rani mart mjesec ozelenio je brojne pašnjake i
vrijeme je bilo neobično toplo za ovo doba godine. Pastiri su pustili svoja stada da ih posle duge
zime sunce ogrije, ali i na ispašu mlade zelene trave pune hranjivih sokova. Nije prošlo mnogo
vremena, već u samo podne vrijeme se velikom brzinom promijenilo. Oblaci s Lovćena i jezivi huk
vjetra koji je prolazio kroz bukove šume sve je uplašio. Počela je da duva jaka mećava i stanovnici
ovog katuna su se brzo sklonili u svoje kuće i zatvorili svoja stada. Samo je poneki pogled kroz
malene prozore govorio kako je napolju jaka mećava. Takve promjene vremena su se često dešavale
na brojnim katunima Lovćena.
U momentu dok su svi sjedjeli oko ognjišta i razgovarali, neko jako zalupa na vrata.
– Pomozite, ako ima čovjeka i junaka, putnik sam u nevolji.
Stari domaćin Savo otvori masivna bukova vrata:
– Dobro ti Bog dao, prijatelju, kuda si krenuo po ovom nevremenu?
– Pomozite mi, ćerka je sa mnom od 6 godina, sva gori, pomozite mi.
Svi članovi Savove porodice priskočiše, hitro im dadoše preobuku od sukna, a malenu
djevojčicu brže-bolje smjestiše na krevet. Čitavu noć se porodica borila da je otrgne od visoke
temperature. Njen organizam nije izdržao udare groznice i ona je umrla u zoru. Otac, skrhan bolom,
reče da je putnik-trgovac i da ih moli da je sahrane na mjesto odakle je najljepši pogled. Ispriča
priču da ih je jaka mećava skrenula s puta, i da će, dok je živ, morati da se kaje zašto je svoju ćerku
poveo na put s sobom. Svi mještani priskočiše, razgrnuše snijeg i sahraniše malenu djevojčicu na
jednom brežuljku odakle se vidio čitav katun. U znak zahvalnosti bogati trgovac ostavi punu kesu
zlatnih dukata mještanima katuna i zamoli ih, da dok ponovo ne dođe, da se njen grob održava.
Uzjaha svog vranca sedlenika i krenu sa suzama koje su se slivale niz njegovo tužno lice. Vrijeme
je prolazilo, mještani katuna se vratiše svojim svakodnevnim poslovima. Domaćin Savo, koji ih je
primio, često se pitao što je s trgovcem i ko je bio on, to mu je ostala velika misterija. Vrijeme je
prolazilo, a trgovac se nije pojavio da posjeti ćerkin grob. Tačno na godinu dana od njene smrti iz
njenog groba niče mlado stablo trešnje. Mještani su vjerovali da je to duša djevojčice pretvorena u
najljepši cvijet. Njen otac se više nikada nije pojavio i nikada mještani ovog katuna nijesu saznali
njegovu dalju sudbinu. U narednim decenijama, u maju mjesecu, trešnja je počela da cvjeta
najljepšim cvjetovima i da katunom širi opojni miris. Od tada katun dobi naziv Trešnja, a stabla ove
prelijepe voćke i dan danas krase ovaj katun svojom čarobnom ljepotom.
Pišu: Božidar Proročić i Ana Uskoković
