Ovaj katun je dobio ime po tome što se nalazi ,,iza vrha.” Kada je Austrougarska monarhija okupirala  Crnu Goru 1916. godine, Krcun Matanov je sa svojom porodicom iz Erakovića preselio u njegušku planinu Vršanj kako bi bio dalje od austrougarskih vlasti i sukoba s njima. Sa sobom je poveo svoju stopanicu Ljubicu, sina Sveta i kćerku Mirunu. Imao je stado od 25 ovaca koje je poveo na ovaj katun. Iz straha za svoju porodicu, zbog ratnih okolnosti, gotovo da nije imao kontakta ni sa kim. Njegova slamom pokrivena kuća nalazila se u prostranom dolu zaklonjena u šumi, dok je vodu imao s dubenog ubla na prvom uzvišenju.

Januar mjesec se bližio kraju, a njemu su već od kraja decembra počele da se jagnje ovce. Austrougarska vojska  je počela da radi brojne puteve i staze po Njegušima i Lovćenu kako bi izgradila strateški i vojno značajne tačke na kojima bi bila njihova utvrđenja. Jedan od tih puteva vodio je i ka Vršanju. Krcun se plašio za svoju porodicu. Jedne večeri, dok su se ovce jagnjile, upali su austrougarski vojnici u štalu kod Krcuna tražeći da im se preda par ovaca za potrebe vojske koje će oni kasnije platiti. U tom momentu ovca koja se jagnjila dala je mlado jagnje potpuno crne boje, to je zapravo bio mladi ovan. Krcun je znao iz starih predanja i priča da to nije dobar znak, u narodu crni ovan značio je, ili skoru smrt onoga ko bi ga vidio ili bi predstavljao đavola koji odnosi duše u pakao. Vojnici su rekli da će ujutro doći da im preda dio ovaca i jagnjadi. Nemajući kud  Krcun je to nevoljno prihvatio. Znajući da mladi crni ovam već s rogovima može donijeti nesreću, predao je dio ovaca i jagnjadi, među kojima i crno jagnje, austrougarskoj vosci. O svemu što se desilo ispričao je svojoj stopanici Ljubici govoreći da to nije dobar znak, ali da je imao sreću da je mlado crno  jagnje pogledalo vojnike a ne njega. Ljubica je bila uplašena, znala je da crni ovan ne može donijeti nikome dobru sudbinu.

Austrougarska vojska je dio ovaca iskoristila za ishranu tokom gradnje puta dok je mladog crnog ovna ostavila da vode brigu o njemu intedanti. Vrijeme je prolazilo, a izgradnja puta prema Vršanju je napredovala išavši ka krajnjim selima Ćeklića. Vojnici su bili pri kraju izgradnje ovog puta i odlučili su da za proslavu završetka radova zakolju crnog ovna i tako proslave uspješno završen inžinjerski posao. Bio je tek početak septembra, dan obasjan suncem i mirisom šumskog i ljekovitog bilja. Nedaleko odatle Krcun je čuvao omanji dio stada ispod same planine. Dan koji je bio toliko lijep, počeo je da se oblači, jak vjetar i munje iz nebesa su parale nebo. Krcun se ubrzo sklonio u jednu od pećina sa svojim stadom. U tom trenutku, đe su boravili vojnici, počeše i munje i gromovi da udaraju, dan se pretvori u noć koja ga obuze jezom koja se širila njegovim tijelom. To je trajalo par sati. Kada je sve stalo, Krcun se spuštio do mjesta đe su bili vojnici. Od vojnika nije bilo traga ni glasa. Na mjestu đe su bili gromovi i oluje, ostao je od glatkog kamena crni polukrug koji je ličio na glavu ovna sa rogovima. Upravo na tom mjestu su i udarali gromovi. Austrougarska vojska je vršila potragu za svojim vojnicima proglasivši ih dezerterima. Nikad nije otkrivena što se desilo s njima. Krcun je duboko u sebi znao da je crni ovan lik demona koji je odveo vojnike u ad. Nedugo zatim je i Austrougarska doživjela slom. Krcun je dobro znao da im je sudbina bila ispisana već one noći kada su upali u njegovu štalu i kada ih je pogledalo crno jagnje. I dan danas na kraju puta u planini Vršanj stoji polukrug koji podsjeća na glavu ovna s rogovima.

Pišu: Božidar Proročić, književnik i publicista i Veselin Živanović, hroničar

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime