Mladost iz sela kao planinska bujica potekla prema gradu. Dojučerašnji ratari, čobani, đevojke koje su brižno pripremale darove za budući dom u kojem će đecu rađati  iz opanaka uskaču u cipele sa tvrdim đonom. Obuća gruba, ali je ostvarenje sna o kojem su maštale dok su im opanci žuljali široka stopala. Korak na visokim potpeticama, iz dana u dan, postaje elegantniji. Duge kose  spletene u pletenice ginu u frizerskom salonu za dame. Suknje sve uže i kraće, dekoltei na haljinama dublji. Sve se rjeđe, dok suton miluje vrhove okolnih brda, iz avlija čuje sjetna sevdalinka. Popularni narodnjaci , sa tranzistora i gramofona, sve su glasniji.

 „Izgleda da naš čaršijski duh pogibe. Ode u nepovrat. Prepuni se grad seljankovinom. Poslušaj ovu viku i buku. Niko od njih ne ide sam ulicom. Iščekuju se kad idu na posao. Najmanje po troje-četvoro. Dozivaju se kao da vabe ovce na katunu, govori Jovica komšiji Iljazu.

„Ja, ja, dobri moj komšija. Došao vakat. Sve se mijanja osim Alaha jednoga. Znam ja mnoge mijene u čaršiji. Pričao mi je otac: kad je turska vlast propala , velika je pometnja u narodu bila. Malo, pomalo i navikosmo se. Život je mnogo žilav. Dovija se, prlagođava. Crnogorska vlast je, ono dok bi Crne Gore, bila duševna. Nije nam dirala u vjeru i običaje. Poslije, kad  progutaše Crnu Goru, bilo je svega i svačega. Dobri i časni ljudi, kojih je ovdje uvijek bilo ulivali su nadu, bili brana da zlo ne zagospodari. Pričalo se, ja vjerujem da je tako bilo, da je neki oficir, grehota je što mu je ime progutala tama zaborava, one strašne 1924. spasavao ovdašnje Muslimane. Bilo je tada,  znam više slučajeva, kad su pravoslavni  rizikovali svoj i život porodice, da spasu  komšiju druge vjere. Ne bi smjeli zaborviti ni 1941. kad je ovdje bila okupatorska vlast. Mudri ljudi su se na nivou čaršije dogovorili da štite jedni druge. I koliko znam ovo je jedini grad sa mješovitim stanovništvom  na sjeveru Crne Gore gdje  po osnovu  međuvjerske mržnje nije bilo žrtava. Stanovnici  na desnoj obali Lima platili su visoku cijenu. Gorjela su naizmjenično muslimanska i pravoslavna sela. Međusobno su se optuživali ko je prvi razigrao kolo bratoubilaštva.  U Bistrici nespaljen je ostao samo jedan čardak koji je bio u zajedničkom vlasništvu muslimana i pravoslavaca…

-O čemu pričaš,  gazda Iljo?  To što su seljaci, bez obzira na vjeru i naciju okupirali čaršiju, nije opasno. Polako ali sigurno umijesiće čaršija njih. Oni su odvajanjem od njive i livade postali repa bez korijena. Ova njihova halabuka je znak preplašenosti. Njihova đeca koja se ovdje rode negiraće seljačko porijeklo. Počeće  brzo i krv da nam se miješa. Ženiće se naši momci njihovim đevojkama, udavati naše za njihove momke. Polako ćemo se stapati u jedno, pa niti će oni biti oni, niti mi što bijasmo do juče. Nestaće njihova hvalisanja ordenjem i junaštvom. Sporo i mukotrpno, profilisaće se novi čovjek.

 „ Ja, ja! Može biti da će spolja gledano biti tako.  U suštini promjene će ići teško i bolno. Taj vaš novi čovjek može biti srećan samo ako misli tuđom glavom.  Aplaudiraj mudrosti partije, divi se genijalnosti komiteta, došapni na odgovarajuće mjesto povjeljiv podatak… i gdje ti je tu čovjek? Pošto je put do pravog  uspjeha mukotrpan, traži znanje, kreativnost, časnost… majstorski ste smislili mnogo prečica, začkoljica i zavrzlama da svakome ko vam nije po volji stavite granu na put. Dovoljno da čovjeku, a u tome ste se izvještili, prilijepite etiketu. Imate ih različiih kalibara i težine. Nekome je tetka bila italijanska ljubavnica, nekome otac šurovao sa četnicima i okupatorima, nekome stric bio informbirovac, nekome daidža bio u muslimanskoj miliciji, neko je potajni bogomoljac pa krijući krštava ili suneti đecu… Sve ste to složili u fioke, pa po potrebi potežete. Pod prividom slobode svi živimo u velikom strahu. Bolje je imati gram vlasti nego kapu pameti…

  Nije mnogo bolja ni priča o nacionalnoj  i socijalnoj strukturi.  Slušam Sekretara prije neki dan. Zapjenušao kao mali potok: mora na listi biti ovoliko radnika, ovoliko poljoprivrednih proizvođača, ovoliko pravoslavaca, muslimana…I najednom izbrisaše časno ime seljak. Otkad je svijeta i vijeka ljudi koji su živjeli i radili na selu bili su seljaci. I u tome nema ništa pogrdno. To je što je. Seljak i tačka. Uvijek su živjeli od svoga rada. Sad im prišivate novo ime i time ponižavate selo. Ovi sad, što misle da su usrećitelji naroda, najbolje oranice prekrivaju betonom. Ljudima iz sela počupaste korijene, dovodite ih ovdje u čaršiju da vegetiraju ni na nebu ni na zemlji. Teško tome ko čeka da mu na tuđoj njivi rodi. Ovo vrijeme razuriće selo. Kakve ćete gradove napraviti sami Alah zna. Najmanji problem je napraviti zgrade i stanove. Mene mnogo zebe oko srca kakav će biti taj novi čovjek o kojem pričaju. Hoće li u njemu biti išta od onoga na čemu smo mi opstajali?  Bojim se da taj čovjek neće imati drugog boga osim vlastitog interesa i da će na tom putu gaziti po moralu i obrazu. Ko poruši sve vrijedno iz prošlosti,  gradi kuću bez temelja. Prvo su domaćine ljude proglasili kulacima. Jurnuli na njihove ambare, torove, dućane- na pošteno stečenu nafaku.  Selu ste punuli u čorbu. Namamili  ljude u fabrike koje proizvode ono što je u razvijenoj Evropi prevaziđeno…

  Iljo dlanom pređe preko čela po kojem  je život ispleo mrežu dubokih bora. Polako, kao da mu od toga život zavisi, puni lulu duvanom. Plavičasta dimna zavjesa u sobi gusta, gotovo neprovidna…

-Ja,  ja. To što  školujete đecu, to je dobro. Samo mi se čini  da je tih diploma sve više bez pokrića. Malo radnih mjesta ima za svršene školarce.  Škole služe kao parkirališta za odlaganje problema nezaposlenosti. Tužno je to da  čovjek čami na nekom spisku nezaposlenih, pa vremenom postane samo statistički broj.

      Ludost je to što mislite da ste nadmudrili svijet time što ćete uvesti vunu iz Australije, pa zaraditi prodajući tekstil Njemcima, Amerikancima, Rusima…Da od toga ima zarade ne bi Englezi gasili Mančester. Hoćete, a ti to podržavaš, razvoj na  onome što su pametni ljudi  davno vidjeli kao nerentabilnu proizvodnju. Kad se to bude urušavalo, tek ćete vidjeti koliko ste bili kratkovidi.  Bojim se da se privreda nikad neće oporaviti od  društvene svojine …

Ilja oko prsta uvija kraj sijedog brka. Gleda u sagovornika, a kao da ga ne vidi.  U pogledu mu magla, na čelu oblak. Muči ga još jedna muka, čini mu se teška kao brdo, kao planina… Do njega je stigao glas da se njegov najmlađi sin, budući doktor, zaljubio u ljepoticu čiji je otac u rat  stupio u opancima , a iz rata izašao u uglancanim oficirskim  čizmama. I da nevolja bude višestruko veća, za Ilja nepremostiva, oni nijesu Alahovi podanici…

Piše: Radomir Perišić, književnik i publicista