Potonji premijer SR CG

… Po gospodstvu duha Vukove državne, političke, građanske i etičke kulture, mnogo je važnih  svojstava koje treba približiti, osvijetliti i u sadržajnom kontekstu ostaviti u nasljeđe budućim naraštajima i budućim istraživačima crnogorske političke kulture, za koju je Vuko markantna i nezaobilazna ličnost čija riječ i djelo ostaju svijetlim uzorom i putokazom koji govore i opominju kako se politikom može i treba baviti…

                                                                                 

   Jedna od onih vrijednosti koje su društvu neophodne a u funkciji su  modela socijalne kompaktnosti, između ostalog je kultura sjećanja. Otuda i društvena uloga sjećanja. Tamo gdje je nema ostaju mitovi i utopije kao vodiči nade u bolji svijet. Okrutnost istorijskog klatna ne malo puta, ponavljalo se kao odsustvo kulture sjećanja. Na balkanskim prostorima, prisustvo, ili bolje reći odsustvo (samo)svijesti o ovoj osobenoj kulturi, obično je u jedinstvu sa ustaljenim istorijskim (pretpolitičkim) kanonima, šablonima, i predrasudama. U suprotnom, sjećanje je “incidentna” riječ ili odstupanje od identifikacije sa mišljenjem grupe. Poništavanje horskog, prilog je kritičkoj percepciji mišljenja (i)kao kulture sjećanja. U konačnom, nema i ne može biti, ličnog i kolektivnog trijumfa bez kulture sjećanja. Život bez nje je čamotinja provincijalne samodovoljnosti i obezduhovljenog “trijumfa” gomile, lišene karakterologije i vrijednosti civilizacijskog traga, kao tačaka susreta prošlog i budućeg. U svekolikom razlazu tih tačaka, nerijetko su se razilazili svjetovi, vjekovi, kulture i vizije. Spajanje tih tačaka trpi i nosi sizifovsku bremenitost nespojivog.

 Sjećanje na Mojkovčanina Vuka Vukadinovića, rođenog 1. maja 1937. godine u selu Gojakovići, osoben je prikaz razložnosti kulture sjećanja, koja u osnovnom značenju nadrasta političku figuraciju teksta. Posve značajne uspomene na njega i njegov život, osnovnim djelatnim smjerom sugerišu kulturološko-ontološka promišljanja o nezaboravnosti, njenim (s)misaonim značenjima i posledičnim društvenim refleksijama. Na dijalektici ove kulturološke memorabilije, pitali bi, imaju li čovjek i društvo pravo na zaborav? Kolika je cijena zaborava? Svrhovito,  nezaboravom čovjeka bilježi se i događajnost i vrijeme. Nema duga prema vremenu, ako nema duga prema čovjeku.

Vuko Vukadinović

Publikacija o Vuku Vukadinoviću, upriličena u izdanju Matice crnogorske, ogranka Mojkovac iz 2014, koju su u okviru biblioteke Portreti, priredili Marko Špadijer i Ilija Despotović, upućujuća je kvalitativna paradigma odnosa prema znamenitim ličnostima i njihovom mjestu u svekolikom nasljeđu Crne Gore. Složićemo se, da balkanska, znači i ovdašnja iskustva, kada je riječ o značajnim ličnostima i zaslužnoj kolektivnoj memoriji prema istima, bilježe ne baš slavna mjesta i emancipatorske odnose sjećanja kao nužne poveznice prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Nasuprot tome, s ponosom i poštovanjem, treba kazati da je široka vrijednosno-edukativna strana publikacije, sadržajno koncipirane sjećanjima Vukovih savremenika, prijatelja, kolega i hroničara, civilizacijska vododjelnica od svakog bjekstva u zatvorene, samodovoljne autistične sisteme bivstvovanja, u kojima je čovjek samo(prolazna) stvar među stvarima.

   Razloga i motiva za polit-kulturološko-civilizacijsku refleksiju, sjećanje i osvrt na ličnost Vuka Vukadinovića, predsjednika SO Mojkovac (1965-1969), privrednika i poslednjeg premijera socijalističke Crne Gore je mnogo, jer kako u predmetnoj publikaciji u povodu sjećanja na Vuka, u tekstu Izuzetna ličnost, zapisa aktuelni predsjednik crnogorske Vlade, Duško Marković ,,kad neko bude pisao istoriju moderne Crne Gore, moraće se, makar i u naznakama, sjetiti čovjeka i premijera Vuka Vukadinovića” koga između ostalog opisuje ,,kao dragocjenu pojavu na crnogorskom državnom i političkom nebu” čiji ,,rijetki profil valja imati na umu svakog dana kada se misli na državu i odlučuje o ljudima koji treba da rade najodgovornije dužnosti u njoj”. Po gospodstvu duha Vukove državne, političke, građanske i etičke kulture, mnogo je važnih  svojstava koje treba približiti, osvijetliti i u sadržajnom kontekstu ostaviti u nasljeđe budućim naraštajima i budućim istraživačima crnogorske političke kulture, za koju je Vuko markantna i nezaobilazna ličnost čija riječ i djelo ostaju svijetlim uzorom i putokazom koji govore i opominju kako se politikom može i treba baviti. Izučavanje značaja ličnosti u političkom životu društva, konkretno izučavanjem Vukove ličnosti, govori o čovjeku i njegovom odnosu prema državi, ljudima, vremenu, svome gradu i mjestu kome se rado privatno i poslovno vraćao i u kome je po ličnoj želji i sahranjen. To je skica do skice, društvenih relacija koje spajaju, videći svijet iznova boljim i čovječnijim mjestom življenja, videći svijet kao (za)mišljenu idealnu etičku naseobinu brige o čovjeku i javnom dobru. Obrazovanost, intelektualnost, slobodoumnost, etičnost, vizionarstvo, studioznost, pravdoljubivost, duhovitost i integritet ličnosti, ubjedljiva je dominantnost vrijednosnog sadržaja po kome su Vuka zapamtili i o kome pišu i govore, kako njegovi savremenici, kolege i prijatelji, tako i njegovi Mojkovčani, opisujući ga i kao snažnog individualca ali i čovjeka timskog duha. Kazaće tim povodom Borislav Jovanović, književnik i urednik naznačene vrijedne publikacije, da je Vuko Vukadinović “Bio čovjek promjena i čovjek evropske demokratije, čovjek koji je vidio dalje…” A Vojo Srzentić, komunistički funkcioner, u tekstu Političar široke demokratske kulture, zapisaće da je “Vuko bio čovjek široke demokratske kulture koji od društva nikad nije tražio ništa, a stalno mu je i izdašno davao cijelog sebe…” Vještina politike kao mudrosti javne stvari i njenih mogućih djelatnih pravaca, kao kategorije progresa i zaštite crnogorskih interesa, u Vuku Vukadinoviću, državniku i političaru, dobila je vrijedno nasljeđe koje se po udžbeničkoj karakterologiji transferiše ka novim crnogorskim stranicama iščitavanja sve-političkog. Stranice  etosa visokog političkog i ljudskog manirizma ostaće da trajno svjedoče o Vuku i vremenu. O Čovjeku u vremenu. O Čovjeku koji se nije žalio na za-dato vrijeme kao smetnji za svevremenost i trag u parčetu svog vremena kome je odlično prepoznavao i duh i bilo. To parče Vukovog vremena (p)ostalo je mapom-putokazom precizno iscrtanih mjesta–staništa vrline duha, etike, kreacije, i odgovornosti u ideji i vodilji–biti svoj na svome.  Memorijski obilazak biljega tih predjela uzorito je i plemenito (pod)sjećanje, za nauk, kako Čovjek može. Treba li reći i mora…?  No… Optikumom (za)datih okolnosti, dostojanstvom i životnom filozofijom koja nije grabila da pobijedi drugog, već da pridobije, Vukadinović je nema sumnje, nadrastao svoje vrijeme i u krajnjem kao takav postao svevremenikom Crne Gore. Na polju misije na kojima rijetki (p)ostaju svevremenici, i gdje se takođe, rijetki nalaze paziteljima u širokoj prizmi čuvanja tragova-baštine, Vukovo djelo, havelovski kazano kao politika istine tim ostaje snažnije i uputnije za izučavanje, podučavanje i (s)uočavanje.

U uočavanju Vukovog djelatnog multi specifikuma, prepoznaju se mjesta susreta sa toposima političkog, doživljenog i viđenog u antičkoj shemi javnog praksisa. Otuda nije ni slučajan Vukov poetski dar (poezija mu je objavljivana i u zagrebačkom omladinskom časopisu ,,Polet”), koji je kao božanski poezis, bilo odličje starogrčkog političkog. Ta helenska simbioza umjetnosti, filozofije i politike, temeljila se na ubjeđenju da se dobrobit čovječanstva može postići samo ako su ljudi slobodni i umom i duhom. U ime slobode duha, stvaralaštva i podrške istaknutim stvaraocima, njegovi savremenici podsjećaju na Vukove susrete sa Dadom Đurićem, Borislavom Pekićem i Danilom Kišom o čijem se zdravlju prijateljski brinuo.

I etika i politika i poetika u Vuku Vukadinoviću, ne slučajno, našle su svoje prirodno antičko stanište, koje vrli istorijski podvižnici ostavljaju iza sebe, zarad neke nove dolazeće i ostajuće etičnosti kao doma rijetkih i njome izvorno obdarenih, jer kako Vuko 1987.godine u ,,Univerzitetskoj riječi” kaza: ,,emocije, male srdžbe, ironije i inati ne mogu mijenjati ni jedno stanje”. U tom duhu publicista i književnik Marko Špadijer u prigodnom tekstu, portretu, naslovljenom Čovjek časti, posvećenom Vuku Vukadinoviću, umjesto završnih rečenica prenosi memorijalnu bilješku objavljenu u Godišnjaku Matice crnogorske za 1993/94 u kojoj se između ostalog kaže “Doći će, valjda, opet vrijeme savjesti i razuma u kojem će one moralne osobine koje su Vuka krasile biti ponovno smatrane ljudskim vrlinama”.

Do zore u oblaku dima “..Sjećam se njegovih osvitanja na radnom mjestu. Svijetla u njegovom kabinetu su često gorjela do zore. Na stolu mnogo papira, složenih po nekom redu. Vuko ispravljen u fotelji, sa nagnutom glavom iznad tih papira, po kojima je olovkom šetao, ispisujući svakog dana desetine stranica tekstova. Te slike su bile nestvarne. Njegov kabinet je ispunjavao gusti duvanski dim, a pepeljare na stolu, njih nekoliko, bile su pune opušaka. Atmosfera za gušenje, a Vuko nastavlja da neumorno rad…” (Milija Vlahović, Sekretar Predsjedništva SRCG, u periodu kada je Vuko bio predsjednik Izvršnog vijeća)    

            NE TUGUJ

Zbližavaju nas samo česti časovi sjete

i niti kao nježnosti tanke…

Ne tuguj! Ljudi će izmisliti susrete,

pošto su već izmislili rastanke.

                                  (Vuko Vukadinović)

Izvor: Komun@; Piše: Željko Rutović

Autor je Direktor Direktorata za medije u Ministarstvu kulture Crne Gore

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime