Knjiga Dobrašina Jelića (Andrijevica, 1946 – Beograd, 2021) „Radoslav i ja“ posthumno je štampana, ovih dana, u izdanju Društva đaka Beranske gimnazije. Jelić spada u vrlo plodne književne stvaraoce i kulturne radnike iza koga je ostalo preko pedeset vrijednih knjiga proze, poezije, kritika. Knjiga koja je sada dostupna čitaocima, rukopis završen 2018. godine, zapravo je Jelićev svojevrsni književni razgovor, međusobni dijalog,  sa Radoslavom Lalom Pajkovićem (Berane, 1940 – Beograd, 2018), književnikom, diplomatom, prevodiocem, čiji stvaralački opus sadrži osam romana, poezije, pripovijedaka, i više tomova književnih rasprava, eseja, putopisa, antologija.

Jelić i Pajković, kako u uvodniku piše recenzent Radiša Blagojević, su pisci po rođenju. Darom odabranih, ispunjavali su ovozemaljski život podižući ga do nebeskih visina knjigama različitih žanrova. U tretiranju problematike, koja većim dijelom, odiše univerzalnošću, najsvetlije riječi posvećene su zavičajnim predjelima spojenim govorom neumornog Lima, vječnim planinskim lancima i duhovitim pričama nadarenih i čestitih ljudi.

U sadržaju ove knjige nalaze se: Moje kritike o djelu Radoslava Pajkovića (Umnožavanje postojanja, Književna evokacija, Oko Lima, Pokušaj Radoslava Pajkovića da dopuni posvetu prahu oca Srbije, Glavni oslonci života, Bosioku u čast, Potonuće bestragije); Radoslav o mojim knjigama ( O romanu Sreća, O romanu Beskrajna polja čička); Iz mojeg dnevnika, Razgovori s Radoslavom (Pjesnik je dijete u odijelu čovjeka, Književni i ljudski testament, Riječ je najubojitije oružje, Snovi iz polimskih izmaglica pretvoreni u javu) Naša prepiska (Iz odabranih pisama); Posvete (Besmrtne priče, Zahvalnost za doprinos kulturi).

Pišući o pjesništvu Radoslava Pajkovića, Dobrašin Jelić kaže da  u Pajkovićevoj poeziji, baš kao na planini, ima i kamenja, i sipara, i točila, i trave koja je počela da se suši, ali koja se još drži za korijen, i cvjetova, kojima su otežale ‘glave’, ali i jedrog i lijepog bilja, visokih vrhova koji omogućuju nesvakidašnji pogled, koji proširuju vidike, sa kojih smo u čistom vazduhu i bliži nebeskom plavetnilu, gdje smo, baš zato što smo, u trenucima, sami, bliži čovjeku, jer smo više svoji, jer se vraćamo suštini“. O pajkovićevoj poeziji, Jelić je kontinuirano pisao, zaključujući da je on realistički pjesnik. On je „seizmograh koji registruje i najmanji potres i istovremeno, kamera koja hvata velike planove, odnosno mikroskop koji nevidljivo čini vidljivim.

O  Pajkovićevoj antologiji „Limopis“ (pjesme o Limu) Dobrašin Jelić u Književnim novinama, 2008. godine, prilog je i u ovoj knjizi ističe: „Poseban je Lim. Otac naš, i brat naš. Mi ličimo na njega, a i on – na nas. Ko poznaje nas, poznaje i Lim, i obratno. Ko ne poznaje našu, odnosno njegovu, bolju stranu, ugledaće je kad iščita ovu dragocjenu knjigu. Lim je, ovdje, rijeka, ali i – simbol. Lim je pjesnik naš, pripovjedač i romansijer naš. Mudrac mladog izgleda, koji priča jednu veliku priču o sudbini svojoj – i našoj. Ova knjiga je i istorija zemlje koju umiva Lim, alii podsticaj stvaralaštvu i njegova riznica“.

Radoslav Pajković je tokom duge i plodne saradnje sa Dobrašinom Jelićem pisao o njegovom stvaralaštvu. O romanu „Beskrajna polja čička“, on veli: „ Bogata je ovo knjiga. Sastavljena iz nekoliko slojeva. Ima fabule. Ona je, naravno, potrebna. Ima radnje. Ali, iznutra, sve je dovedeno do suptilnog iskustva, odnosno zaključivanja na osnovu tog iskustva. Njime je sasvim zadovoljena duhovna potreba modernog čovjeka…Ovom knjigom si pokazao da imaš sve vrste proze u rukama“.

U obimnoj cjelini ove knjige, „Iz mojeg dnevnika“, Dobrašin Jelić navodi isječke iz mnogobrojnih razgovora sa Pajkovićem, u periodu od 2002. do 20014. godine. Mnogo mudrih razgovora, mudrih  misli, poruka….Dnevnik trajanja!

U „Razgovorima s Radoslavom“ sadržano je mnogo odgovora na uvijek aktuelna pitanja. Na pitanje: „Kad počinje poezija“? – Pajković kaže: „Prva pesma je detinjstvo. Druga pesma je zavičaj. Treća pesma je đakovanje. Ljubav. Detinjstvo, zavičaj i školske knjige prate čoveka kroz sva buduća njegova koračanja, na svim putovanjima, u svim mestima, koja odabira kao stalno ili privremeno boravište. Svuda gde stigne, čovek, pre svega, unese te dragocene mirise: detinjstva, zavičaja i raznih svaštara. Ja sam na svim svojim dosadašnjim adresama koje sam imao po Beogradu ili Moskvi, Kijevu, po Africi, Jadranu, Crnoj Gori, useljavao prvo svoje malo selo Pešca, kod Berana – pa onda sebe. Tako pesnik ostaje celog života, dete u odelu čoveka“.

Lijepa književna saradnja između Pajkovića i Jelića ogleda se i u mnogobrojnim pismima koja su međusobno razmjenjivali, a iz njihovih sadržaja zaključujemo da su se, povezani Limom, pjesnički i ljudski uvijek razumijevali. Književnost je bila jedan od njihovih zavičaja!

I kako u jednom ogledu Dobrašin Jelić veli da se „knjigama najbolje brani svoja otadžbina, svoj zavičaj, svoj prag, svoj pogled“, mogli bismo dodati da se sve to ovom knjigom i uspjelo. Ali, Dobrašinovom knjigom je odbranjeno i prijateljstvo! I umjetnost!

Urednik knjige je Marko Jelić, na prednjoj korici je slika „Lim“ slikara Dušana Mašovića, a objavljivanje je omogućio Petar Pajković.

I, na kraju, ne manje važno, i Radoslav i Dobrašin su bili đaci Beranske gimnazije!

                                                                             Prof. dr Draško Došljak