Mjesta sjećanja rječito govore o kulturi, društvenim relacijama, običajima i čitavoj sociologiji manje ili više vidljivih znaka kao potencijalnih vodiča u otkrivanju i razumijevanju nekog prošlog vremena.

                                                                                  

   Rekonstrukcija geografije sjećanja a u njoj toponima, događaja i osobenosti mikrosociologije mjesta, nerijetko može značiti kulturološku mapu predjela uz pomoć koje se isti lakše prepoznaju, tumače i transferišu u neko novo sjećanje. Distancirano sjećanje prostor je selekcije utisaka i upečatljivih pojedinosti koje memorijski svjedoče o vremenima, kulturama i specifičnostima koje su mjestima davale tu društvanu aromatiku kao amblematičnost postojanja. Elem, zavičajno porijeklo i ljetnje školske ferije ,,krivci“ su rekonstruktivnosti sjećanja na neka, meni draga, bjelopoljska mjesta, događaje i susrete, koji sada izrastaju u nekoj novoj sociologiji grada kao prostora ne samo pojedinačnog već, poželjno, i kolektivnog sjećanja.

   Mjesta sjećanja rječito govore o kulturi, društvenim relacijama, običajima i čitavoj sociologiji manje ili više vidljivih znaka kao potencijalnih vodiča u otkrivanju i razumijevanju nekog prošlog vremena.

   Hotel ,,Sandžak“, bez dileme za te sedamdesete godine prošlog vijeka, ne samo za Bijelo Polje, sjever Crne Gore, već i šire, bijaše reprezentativni ugostiteljski objekat. Smješten u samom epicentru grada brzo se prepozna centralnom tačkom susreta, zbora i razgovora. Putniku namjerniku, slučajnom prolazniku, svojom grandioznošću nametnu se kao raskršće svih naknadnih puteva.

Nekadašnji hotel Sandžak

Niko nije tako reći ni bio u Bijelom Polju ako nije boravio tj. ,,konačio“ u ,,Sandžaku“. Podjednako društveno-politički radnici samopravnog socijalizma, kulturno-prosvjetni radnici, književnici, sportisti, pjevači, u ovom hotelu znali su naći tu nirvanu, treptaj i igru duše koja je tu na raskršću puteva i vjetrova davala sebi na volju. Sa balkanskim šarmom, dertom i merakom, dolazilo se i stolovalo u ,,Sandžaku“. U ljetnjim mjesecima grad pod Obrovom okupio bi svoje, po tada kako jedinstvenoj državi SFRJ, tako i po svijetu, razasute zavičajce, radnike, pečalbare, studente, nostalgičare i emotivce, svu brižnu đecu koja su išla ka svojima da im u planinskim vrletima, pomognu obraditi zemlju, pokositi sijeno, pripremiti drva za ogrijev… A oni kuda bi i gdje no u ,,Sandžak“, da u njemu jedni s drugima podijele utiske, podijele tugu i radost, osvrnu se na prošlost i po koju o budućnosti…

   Hotel tog doba ličaše na kakvu najljepšu dokumentarističku scenu koja zbiraše i čuvaše od zaborava ljude, običaje, riječi… Ljubazni personal, u atmosferi gdje se tražila, gotovo uvijek, stolica više, žagor, zveket čaša i flaša, dubokim glasom pokušavao je sve to nadjačati, vješt da u kružnim pokretima brzo ugosti sve goste, a posebno one kojima ,,Raketa samo što nije pošla“.

   No, nerijetko pošao bi i taj sledeći autobus preduzeća ,,Raketa“, zatvarala bi se terasa, tog radnog dana i jutrilo se novom kafom, trijeznivši mamurluk prethodnog dana i noći, koji iznad svega osta lijepom i vječnom uspomenom. Nije bilo međusobno nepoznatih na toj terasi, svi su se znali, po rodu, bratstvu, po svome i bliskome i dalekome. A kako drugačije, već i stara i nova prijateljstva zaliti, a nije se štedjelo na tom zalivanju… Gestikulacija, pokreti, hod, stas i glas koji su se dali vidjeti i čuti u ,,Sandžaku“ ostaše svjedočanstvom osobene gorštačke antropologije izrasle i stasale na vječnoj egzistencijalnoj borbi između zemlje, kamena i neba, u čijem međuprostoru su stale sudbine, životi, etike i hronike zavičajnih mitova, motiva, predanja, običaja, tradicije, jezika… Taj čitavi socio-antropološki arhiv duše razlagao se i preslagao, sabirao i oduzimao, obično uz pomoć velikog nikšićkog piva, čiji bi gutljaji hladili tijelo i krijepili dušu bliskog susreta, sa svojim, u svom zavičaju. Slike, kako te, tako i grafike velikog umjetnika Mersada Berbera, koje odisahu posebnom toplinom u restoranu hotela ne blijede… Naprotiv.

   Dobio je hotel novo ime ,,Bijela rada“, promijenio vlasnika, dobio bore vremena-ali nije izgubio u sjećanju onih koji su ga u naponu snage posmatrali, posjećivali, i u njemu uživali. Uostalom, ima li grada bez hotela, što će reći da je svaka naknadna impresija i memorija Bijelog Polja nezamisliva bez markantnog, tada i arhitektonskog i turističkog gorostasa hotela ,,Sandžak“.

   Vunarski kombinat – Vunko pripadaše onom redu preduzeća sa kojima su se grad i društvo ponosili. Za slavu i pohvalu, čuvenih bjelopoljskih štofova čulo se širom bivše velike Jugoslavije. Zahvaljujući dobrom sirovinskom sastavu vune od domaće ovce, i šire, spravljahu se štofovi koji se za kratko vrijeme tituliraše brendom. Estetika tog doba podrazumijevala je da vas i vaš ormar krasi odijelo hladne vune čuvenog Vunka. Blizu tri hiljade zaposlenih ovog tekstilnog giganta činilo je onu proizvodnu supstancu, koju između ostalog, grad činjaše gradom.

Smješten na oko dva kilometra od centra grada, u industrijskoj zoni Nedakusi, ovaj kombinat već u ranim godinama steče ime i ugled, po kome se Bijelo Polje markiralo prepoznatljivošću industrije koja se kao takva preplitala se modom, elegancijom, stilom – čemu sve svojim kvalitetom Vunko kumovaše.

Kombinat “Vunko”

   Stražar na kapiji, računovođa, radnik za presom, poslovođa, pa sve do direktorskih ,,budža“ bijahu rod, prijatelj, kum, mnogima sa desne i sa lijeve obale Tare. U tom geografskom(a i šire) dijapazonu znalo se pohvaliti riječima da su kangar ili slični štofovi preporučeni ,,od nekih mojih ljudi iz Vunka“. Kao raritet, relikviju, dragocjenost, iz naftalinskih škrinja vadile su naše babe, majke, tetke, da pokažu svoje parče ,,darivnog“ poklona-štofa iz Vunka. Odlagahu neko vrijeme njegovu transformaciju u odjevni predmet, jer onako ,,ucijelo“ kao da to parče materijala imade neku auru posebnog pokazivačkog dobra.

   Tek tako, među onim riječima koje se pamte brzo i u sjećanju ostaju, tih sedamdesetih godina prošlog vijeka naučismo riječ Vunko. Kao u kakvom kvizu-slagalici to bijaše riječ vertikala oko koje se zbirahu sve druge važne riječi sjećanja na jedno vrijeme i Bijelo Polje u njemu. Iz naslijeđa dubina vremena, vizuelizacije prošlosti i mirisa koji ostaju u trajnoj memoriji, na površinu svjetlosti pojavljuje mi se očevo odijelo od braon Vunkovog štofa kojim se sa razlogom ponosio.

   Autobusko preduzeće ,,Raketa“ iz Bijelog Polja, osta u sjećanju kao transportna žila kucavica, kao ,,narodna majka“ svih onih koji su sa svojim prtljagom duše ili skromnog imetka žurili ka novom svom odredištu. Prepoznavao bi se rad motora sa već pristojnosti čujnosti, po kome bi se ravnali za ubrzane radnje, pripreme i žurbu za mjestom više. Koliko god za to doba, ne dozvoljavahu lokalni putevi i ćudi prirode, tek u svijesti bi se ,,Raketa“ simbolički doživljavala nekom malom raketom. A u ,,Raketi“ mjesta za sve i svakog, za radnika, težaka, učenika, studenta, vojnika, trgovca, zgubidane, šerete, rijetke dokonlije, pripite kavgadžije… Tek mjesto u njemu a tom autobusu, poravna sve razlike, statuse i imanja. Razgovaraše svak sa svakim, upadaše se iz riječi u riječ, prenoseći i tumačeći poruke, pa kako ih ko shvati, tek npr. na potezu od Bijelog Polja, preko Slijepač mosta pa do Kovrena, stale bi nekolike, različite knjige duha, etnologije, sociologije i čega sve ne, svojstveno gorštačkom duhu. Bijaše u tom dobu zanimanja raznih, ali kondukter, je na njemu i putnicima znan način sticao svoj status – položaj u društvu. Sa pakom autobuskih karata u ruci, sa blagim geganjem, šetao bi se, ispisivao karte, zapitkivao i prenosio pozdrave, ,,žmurio“ na jedno oko kad zatreba, ne znajući da za nekog posmatrača, ispisuje osobenost narodne folkloristike, socijalne dramaturgije, estetske ikonografije doba socijalizma koji će u starim slikama čuvati sjećanje na drumske ,,Raketine“ relikvije kojima se radovahu žitelji obala Tare.

   Industrija drveta ,,Špiro Dacić“ gazdovaše tih godina značajnim voznim parkom koga naravno predstavljahu teretni kamioni čija namjena bijaše prevoz drveta-oblovine sa planinskih vrleti bjelopoljske opštine. Kao kakva nostalgična razglednica usporenih crno-bijelih filmova, naviru sjećanja na te ,,limene grdosije“ koje su umnogome bili od pomoći lokalnom stanovništvu. Kada bi na poslednjoj lokalnoj stanici-Crkvice na putnom pravcu od Tomaševa preko Pavinog polja, do sela Stožer i Barice, napustili ,,Raketu“ osluškivali bi da se možda ne pojavi ,,Špirov“ kamion. A kada se pojavi, i ako to tehničke mogućnosti dozvole, tj.ako je isti bio (polu)prazan, na putu ka mjestu odredišta, onda bi se kao po zadatoj komandi ,,ukrcavali“ u to, za nas đecu, čudo od mašine. Ko u kabinu, a ko na karoseriji kamiona, tek onako nalik gerili, sa strujanjem planinskog vazduha, krčio bi se put dalje. Bijaše to za nas rijetko zadovoljstvo, neobičan susret čovjeka i mašine u kome vozača posmatrasmo kao vrhunskog majstora svog zanata. Uski, često zbog obilnih kiša, raskopani šumski putevi, bijahu lak zalogaj za njih, lijevo-desno, naprijed-nazad, sve uz huk jake mašine odavaše utisak neobične avanture u kojoj se na tren učinjesmo sebi važnim junacima. Otrpjelo bi se i hladno vrijeme i trenutna ljetnja kiša, udar grane četinara po licu i tresak stranica kamiona za koje su ruke bile skoro pripijene –ali sve je to vrijedjelo za nas tog avanturističkog putešestvija kog nijesmo imali priliku okusiti u gradovima u kojima smo živjeli.    

   Vozači kamiona, koji stekoše oreol nekrunisanih ,,kraljeva druma“ oličavahu svu onu prirodnu stamenost-izdržljivost, spremnost da u svim situacijama budu svoji na svome. Izbrazdana lica, krupnih šaka sa kojima kao percetom, upravljahu volanom, uz prodoran i dubok glas, preporučiše sebe onoj galeriji likova kojih se danas sjećamo gotovo kao izumrle vrste, otpornih i upornih, humanih i srdačnih, koji priskakahu u pomoć seljanima kako bi im i malom-velikom pomoći, učinjeli gorštački život, makar na tren lakšim. A to lakše bijaše dopremiti svome do grada dio pokućstva, ,,bijelog mrsa“, vreću krompira ili ogrjev za dugu hladnu zimu, i isto u drugom pravcu dopremiti starim roditeljima potrepštine bez kojih se zima nije mogla prezimiti.

  Ugradi u svoj industrijski živopis, u svoju istoriju ,,Dacić“ neku posebnu dodatu vrijednost, koja i danas, među živim svjedocima tog vremena budi nostalgične resantimane svijeta koji tek ponekad oživi u dalekim, rijetkim sjećanjima ili izblijedjelim fotografijama posvećenika i čuvara prošlog, za mnoge, tek koliko juče minulog vremena.

Izvor: Komuna; piše: mr Željko Rutović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime