Među kulturno-sportskim manifestacijama kojima se Bijelo Polje može pohvaliti svakako je i kajakaštvo. I svojom tradicijom, i spasilačkim akcijama, i takmičarskim rezultatima, i zaljubljenicima koji su, od početka do danas, činili i predvodili ovu vitešku družinu – ponosi se Bijelo Polje Početak bjelopoljskog kajakaštva je veoma zanimljiv. Dešava se negdje polovinom prošlog vijeka, o čemu pitku priču priča Mirko Stanić, aktuelni predsjednik bjelopoljskog Kajakaškog kluba i predstavnik druge generacije bjelopoljskih kajakaša.

Mirko Stanić

“Sad pokojni Blago Popović našao se 1950. godine u radionici kajaka u Apatinu i, zadivljen njihovom ljepotom, poručio jedan takav za Bijelo Polje. Pa kad je apatinski kajak zaronio u limske brzake i kad su to vidjeli bjelopoljski rukovodioci na čelu sa Radomirom Medojevićem, odmah su ovlastili Popovića da naruči još najmanje dva onakva plovila. Tako je grad pod Obrovom ušao u kajakaške limske vode i formirao Kajakaški klub zvanično 1953. godine, sa prvim predsjednikom Blagom Popovićem”, ističe Stanić. Klub je, vrlo brzo uspostavio saradnju sa kajakaškim klubovima iz drugih republika, nakon čega su krenuli susreti i takmičenja. Prvo je organizovano na Morači, potom i na Limu. Već 1957. Bjelopoljci odlaze i na jugoslovenska takmičenja, najčešće na Savi, potom u Makedoniji na Vardaru, BiH na Neretvi i Vrbasu. Bjelopoljski kajakaši su ubrzo postali poznati na teritoriji cijele tadašnje države. Kasnije su kajaci nabavljani iz slovenačke fabrike Elan i radionice Kluba Soške elektrane iz Nove Gorice.

Sedamdesetih godina tadašnje kajake zamijenili su plastični koji su bili čvršći i pogodniji za brze vode.“Iako su Podgoričani imali desetak godina više iskustva od nas, brzo smo na nadmetanjima postali ravnopravni. Najveći uspjesi na Jugoslovenskim takmičenjima bili su prvo mjesto na Juniorskom prvenstvu 1960. godine u kanuu, kada su Nikola Bučkić i Mirko Stanić bili bolji od tada neprikosnovenih Slovenaca, što je predstavljalo veliko iznenađenje. Već od tada do danas najbolji smo u kanuu u Crnoj Gori. U ženskoj konkurenciji Meleća Kasumović osvojala je više prvenstava Crne Gore. Zora Lončarević je takođe bila prvakinja Crne Gore. Njen brat Đokica Lončarević je kao student u Begradu bio član tamošnjeg Akademskog kajak kluba i godinama osvajao prvo mjesto na prvenstvu Srbije. Povremeno se takmičio i za bjelopoljski tim i bio jedan od istaknutijih bjelopoljskih kajakaša”, priča Stanić. Ovdašnji kajakaši su bili stalni članovi Jugoslovenske reprezentacije najčešće Nikola Bučkić, Đokica Lončarević, Mirko Stanić, Nasko, Rizo i Ipko Kasumović, te Jusuf Kurćehaić. Kad je riječ o prvoj generaciji, pored Blaga Popovića svakako treba spomenuti Buda Lješnjaka koji je stalno bio na Limu sa kajakom, podučavao i pripremao mlade kajakaše.

Utemeljivači kajakaštva u Bijelom Polju

I danas on animira mlade da se bave kajakaštvom. Pored podgoričkog “Jablana” i bjelopoljskog “Lima” egzistirao je i KK “Nikšić”, koji je bio baziran na vožnju na mirnim vodama, jer su uglavnom trenirali na Krupcu, pa, iako dobro organizovani, nijesu postizali značajnije rezultate na brzim vodama. Pored takmičarskih aktivnosti bjelopoljski kajakaši su aktivni i na rekreativnom i turističkom planu. Često su organizovali spuštanje od Berana do Višegrada, sve dok nije izgrađeno Pribojsko jezero. “Od mnogo zanimljivih događaja ispričaću onaj kad nam se, na spustu do Prijepolja gdje se održavalo studentsko Plavo veče, pridružio jedan sugrađanin koji je bio prijepoljski zet. Iako smo ga odvraćali, jer nije bio kajakaš, veoma uporan pošao je sa nama. Usput se prevrtao tridesetak puta i svaki put smo gubili poprilično vremena, pa umjesto da stignemo odmah poslije podne, mi smo u Prijepolje došli oko 23 sata kada je zabava bila završena i kada su mnogi otišli na počinak. Preostalo nam je jedino da pronađemo neko prenoćište”, prisjeća se naš sagovornik.

Drugu generaciju kajakaša činili su Ipko Kasumović i Sabro Šabanović koji je bio predsjednik Kluba. Njih dvojica su sedamdesetih godina organizovali izgradnju moderne zgade za potrebe KK na ušću Lješnice u Lim, gdje je omogućen smještaj za 50-ak kajaka. Osim prostorije za kajake i drugu opremu, zgrada je imala kancelarije, sanitarni čvor, kabine za tuširenje… Iz toga vremena ostalo je u sjećanju gostovanje kajakaša iz italijanskog Barija s kojim su Bjelopoljci dugo godina sarađivali, gostujući jedni kod drugih, navodi Stanić. “Prilikom jednog takmičenja od Zatona do Bijelog Polja, na cilj je prvi stigao Fudo Čokrlija, potom Aleksandar Stanić, treći je bio ponovo Bjelopoljac, kao i četvrti i peti, dok Italijana nigdje ni na vidiku. Odmah smo krenuli u potragu za njima i u Rakonjama sreli čovjeka koji nam je kazao da se prvom od njih polomio čamac nakon udara u stijenu, a ostali su pristizali i iskrcavali se na obalu. Nakon što su se presvukli i osušili, organizovali smo susret sa njima i i svečanu dodjelu diploma, uz asistenciju jedinog kakvog – takvog poznavaoca italijanskog jezika, Zuhda Spahića. Njegovo oskudno znanje italijanskog datiralo je iz doba okupacije i boravka Italijana na ovim prostorima. Zahvaljujući na gostoprimstvu i završenom takmičenju Italijan je pričao brzo i nerazumljivo, tako da je Zuhdo malo toga uspio da shvati. Upitan da prevede, Zuhdo reče: “Kaže, Šućur Allahu da smo svi ostali živi”. Taj Zuhdov prevod sa italijanskog do danas se prepričava”, priča Stanić. U vrijeme ratnih sukoba devedesetih, Klub je prestao sa radom. Negdje 2000. godine krenulo se u njegovo obnavljanje. “Prikupili smo nekoliko starih kajaka, nekoliko kupili, a dva smo dobili od ekipe Ušća iz Srbije. U međuvremenu je formiran Kajakaški savez CG gdje smo se ubrzo uključili i registrovali pod nazivom “Lim”. Bili smo dio svih takmičenja u Crnoj Gori, uključujući i tradicionalni crnogorski maraton na kojem je na stazi od oko 30 kilometara prije dvije godine pobijedio Mersid Kajević”, kaže obnovitelj kluba. Bjelopoljski kajakaši su nerijetko učestovali u spašavanju ili pronalaženju utopljenika, a bili su i među prvim spasiocima učenika iz Bugarske koji su prije nekoliko godina autobusom sletjeli u hladne talase Lima, priča Mirko Stanić, očigledno zaljubljen i u brzake Lima i u izazovne draži kajakaškog sporta.

Piše: Vukoman Kljajević

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime