Poezija je visoki oblik saznanja čiji je predmet ljudska duša u svoj svojoj složenosti (B. Radović). U toj misiji, sam pjesnik mora biti strasno opsjednut predmetom poetičke inspiracije ali i nesumnjivo odlučan u izboru pjesničkih sredstava kojima će to najizrazitije učiniti. Poezija je jemstvo istine. Pjesnička istina najbliža je apsolutnoj istini (Hajdeger).

Poetsko ostvarenje uglednog crnogorskog novinara i pjesnika Jovaša Stanišića ,,U mreži crnog pauka” je refleksivno-rodoljubivo-lirskog tkanja, kroz poetsku riječ ,,uzavrelog gnjeva”, u čijem je pjesničkom vijencu satkana kristalna čistota ljudskih fenomena bitka – misao, riječ i djelo, u zarobljenoj slobodi u kojoj zavojevači i ugnjetači ,,svijetlost pretaču u tminu, a tminu u svijetlost” (Sv. Petar Cetinjski). Ko podjarmljuje drugog kuje vlastite okove (Marks), pa pjesnik Jovaš kazuje da je ,,Crna Gora dom slobode, pa đe da se sklonim otadžbino moja od hobotnice zla” – rezignirano osluškujući bilo crnogorskog bića, Stanišićev pobunjeni um i duh pravice pruža otpor zlu, što ga osvajač i porobljivač i lažni egzarh što ,,na crnogorske bedeme slobode/što su časnom narodu cvijeće mira/razvija stijeg strane zemlje/i pretvara u roba slobodnog Crnogorca/koji postaje pastorak Crne Gore/ čime crnogorskom čovjeku oduzima dostojanstvo i pravo na samoodređenje koga je ostvario kao ,,gigant najkrvavije slobode/čiji su glavari poput biblijskih proroka/hrabro i strpljivo prkoseći zlu i nevolji/promišljeno vodili zemlju opijenu suncem, jer nema slobode za čovjeka bez oslobođene nacije – kaže pjesnik Stanišić, a mi dodajemo: to je egzistencija bez esencije.

Pobunjeni um Jovaša Stanišića oblikovan poetskim izrazom je autentičan, istinit, produhovljen, lirski uobličen pronicljivošću i dalekosežnim porukama sa bogatstvom pjesničkih formi, čija imaginacija izvire iz istinitog bića. Nadahnut sa istočnika slobodarstva, ljudskosti i duhovnosti, iz rodnih Vinića i crnogorske grude, kao vrela uzvišene poetske misaonosti i ljubavi prema ontologiji čovječnosti on retorički obogaćuje misaone fenomene poetike bogatstvom crnogorskog jezičkog izraza, izražavajući ne samo tu misao nego stvarajući i obogaćujući crnogorski jezik. Time naš pjesnik postaje ogledalo svoje duše kojom on razbija mirnu površinu vode otkrivajući u dubini njenog toka medaljone zavjetnih poruka svojih pređa iskazujući svoj nemir da u kovačnici svoje duše iskuje još neoblikovanu svijest svoga naroda. Ova zbirka je rodoljubiva himna ,,gorkih stihova”  u kojima je jezik potčinjen mislima, a misaonost izražena bogatom ekspresijom jezičkih formi.

Ova peta zbirka Stanišićeve poezije oblikovana u dva poetska medaljona – Crnogorska duša Crnogorcu pripada (I) i Orlovi više ne lete (II) opremljena je pjesničkom studijom akademika Vojislava Vulanovića u kojoj on a autoru ove zbirke kaže da mu je ,,rječnik bogat, misao zrela i ubojita, stih plemenit, a slike sažete i upečatljive”. Ugledni crnogorski književnik prof. dr Novak Kilibarda navodi ,,da jezički i tematski ova knjiga zaslužuje poštovanje”. Sama autorova zbirka svečano je opremljena vlastoručnim blagoslovom mitropolita crnogorskog, gospodina Mihaila.

Ovom poetskom zbirkom Jovaš Stanišić ostvaruje trajno mjesto u sazvježđu crnogorske rodoljubive lirike, kao poeticus  iubarem patriae, ali i pjesnik slobode u kojoj je čovjek lirski potslikan kao ,,ljepota svijeta i kruna stvaranja” (Šekspir).

                                                                                Piše: dr Čedomir Bogićević

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime