Dok sam nedavno, kad se proljeće nekako stidljivo i  nešto docnije namolilo u naš kraj, sjedio na povećem kamenu na paklenskoj zaravni Rudine, iznad  starostavnog Lušca, gore u brdima, dok su me poput prvih suvih decembarskih pahulja  zasipale latice cvjetova okolnih divljih trešanja koje je nemilice kidao pomalo i dosadni razvigor, natenane sam posmatrao svoju varoš rasprostrtu dolje u dolini, uz rijeku, pomalo nalik na neki zaboravljeni ćilim iz djevojačke mirazne spreme, koji je ostao, zbog nečeg u roditeljskom domu.

Eh, moja varoš!

Eh, moje Berane!

O Beranama su pisali i pjevali mnogi – razni pjesnici, prozaisti, istoričari, naučnici, istraživači,  oni domaći, kao i oni sa strane, ali i mnogi drugi, u stvari, pisao je ko god je mislio da može i da nešto napiše!

Svako ga je doživio na svoj način, bez obzira na svoju umješnost i neumješnost u tom predstavljanju, bez obzira na namjerne i nenamjerne laži ili istinu, bez obzira na neumjerenu hvalu, običnu i onu lažnu skromnost, bez obzira na veličanje svoje porodice, svojeg bratstva, svojeg plemena, a potajno kuđenje drugih, bez obzira na prikrivanje raznih nedjela, bez obzira na to što ga, čak, mnogi od tih i nijesu previše voljeli. Bez obzira na sve obzire!

Dakle, neko je to činio onako kako i treba, a neko i ne, a toga je bilo i biće. Međutim, takva raznolikost, sva prilika, ne može nikom da smeta, naprotiv, može, ponekada i da posluži u neke svrhe, sem, naravno, ukoliko se ne zloupotrijebi, a i neka svako misli šta mu je god volja, a istina se, ipak, zna ili će kada tada isplivati na površinu, jer nju niko nikada ne može sakriti. Izroni ona uvijek iz mutnine vira i vremenskog vrtloga, pa i onda kad je niko i ne očekuje, da nam raskopreni oči…

A, evo, pred vama je još jedna moja priča o našoj, vašoj i mojoj varoši, a poprilično sam ih već i napisao, pa sam se čuvao koliko sam mogao da nešto od toga već izrečenog i ne ponovim, ne barem toliko da to pređe i prag podnošljivosti. Često ponavljanje nečega, pa bilo ono onakvo ili ovakvo, zna da preraste i u dosadu, pa sam odlučio, za promjenu, da napišem koji redak o njoj i njenoj dolini, gledano ovako sa visina, sa brda iznad nje, koje je, u stvari, jedno pravo planinsko predvorje sa kojeg se ulazi na predivnu Bjelasicu, punu voda i jezera, izvora, raznih životinja i svega onoga ostalog što jednu planinu i čini planinom.

Iako sam u prvi tren i pomislio da će biti velike razlike između tih utisaka, onih sa visine i onih sa zemlje, brzo sam shvatio da tu, u stvari, i nema nekih većih i značajnijih različitosti.

Zanimljivo je, a što se ne bi moglo i pomisliti onako u prvi mah, da se i odavde  brzo uočava ono što je loše, isto kao i sa tla. Ono što prvo pada u oči, jeste to da se grad nezaustivo širi, ali, uistinu, bez ikakve potrebe, gutajući  nemilice plodnu zemlju pored rijeke, dakle, na donjoj i prvoj terasi, a i sasvim je vidno da se njegova ostala naselja i predgrađa, rastežu, takođe, na nekadašnjim oranicama i žitnicama na terasama iznad, pa je samo pitanje vremena kad će je jedan tako plodan kraj biti uništen i usitnjen kao stari hljeb za poparu.

Tako dolina, sa brdima, čiji je pravi i jedini naziv beranska i nikako drugačije, uprkos pokušajima raznih pisaca, naučnika i političara da je preimenuju kako to njima odgovara ili kako im je to neko i naredio, gubi svoje plodne i obradive površine koje su mogle da hrane ne samo stanovništvo ovog kraja, nego i šire.

Uostalom, beranska dolina je bila prva u Zetskoj banovini po proizvodnji pšenice, a varoš je uoči Drugog svjetskog rata imala drugi po veličini silos, ali i prvu veterinarsku ambulantu u Crnoj Gori, koju je osnovao Mikosav Pajković, Lužačanin i Beranac, banski vijećnik, trostruki predsjednik beranske manastirske opštine.

Pšenica je sađena i uspješno rasla na poljima koja su se naslanjala na poslednje beranske kućerke, sve do brda na zapadnoj strani – prostirala se od zgrade današnjeg Doma kulture, odnosno zgrade bioskopa, pa do ispod samog Bogavskog brda. No, oranice se tu i nijesu završavale, nego su se pele i zauzimale prostor Škrljevice, lužačkih, pečičkih i dolačkih polja.

Izdašni prinosi klasja izdržavale su mnoge beranske porodice i ostale i od njih je nastajala ukusna pogača. U poljima pšenice smo se krili kad smo igrali igre ,,žmure“ ili ,,stoje“, kad smo tražili zagubljene lopte i brali crvene makove. Uporedo sa njivama pružali su se modri šljivici, a jedan od njih je dugo odolijevao raznim atacima, sve dok, konačno, nije pretvoren u pomoćna fudbalska igrališta koja se zelene sa ove visine bojom vještačke plastične trave kojom su prekriveni.

Poslednji beranski voćnjaci odolijevaju raznim naletima u predgrađima, ponajprije u nekadašnjem selu Beranama, današnjem Beranselu, kod stare vunovlačare Veskovića, u okućnicama Pešića, pa na samoj desnoj obali Lima, nedaleko od glavnog mosta, ispod samog Jasikovca, gdje drijema voćnjak Ćulafića, zatim onaj na imanju Arsenijevića, sa nekoliko stabala oraha, a postoji još nekoliko malenih u samom jezgru varoši, u skrivenim vrtovima Ralevića, Bojovića, Softića, Šebeka i Pajkovića…

I sa ove visine posebno paraju oči raznolike nove, a može se sasvim slobodno reći, ružnjikave zgrade koje štrče u vis kao da je neko dijete ubacilo neke krupne igračke pored maleckih ili, pak, vire kao naglo izrasli ponavljači iz ,,magarećih“ klupa u osnovnoj školi. Narušavanje nekakvog sklada je započelo izgradnjom ružnog solitera, nedaleko od zgrade pošte, u koji su najprije useljeni radnici, tehničari i inženjeri Fabrike celuloze i papira na Rudešu.

Kad su već bili uništili Rudeško polje, puno plodne zemlje i njiva, ali i istinsko arheološko nalazište, onda su trebali na njemu i da naprave naselje za njih i to sastavljeno više od kuća i niskih zgrada, nalik na privatne domove. Uostalom, sada se to i uradilo, ali za drugog i te nove građevine liče na ove ostale, bezlične su, bespotrebno ižđikale u visinu i zbrkane kao ranodječji radovi od plastelina.

Dalje narušavanje je nastavljeno izgradnjom još jednog ,,nebodera“, a i zgrada preslikanih iz nekih socijalrealističkih arhitektonskih brošura. Uostalom, priča se uveliko da su mnoge ružne zgrade tako i nastale.

Jedno je jasno – varoš je trebala da se razvija po zamislima pravih stručnjaka, na mjestu gdje je grad postojao još u iskonsko vrijeme, prije Helena i Rimljana, dakle, na lužačko-dolačkim ledinama, na mjestu gdje su se, upravo, i ovi drugi zaustavili i odlučili da nastave život u već postojećoj utvrdi. Ona je bila pravo mjesto za naselje, a ne vrbaci i močvare, dolje pored Lima, gdje sunce brže zalazi, gdje je hladnije zbog blizine vode, a i gdje su česte poplave i nikad se ne zna kad će goropadna rijeka da promijeni tok.

Takva varoš bi bila zaštićena od ćudi Lima i njegovih pritoka, bila bi više pod suncem, a stara varošica, kad je već izgrađena onamo gdje ne treba, bila bi preuređena u nekakvo proljećno-ljetnje turističko naselje sa tri četiri prostrana trga, ono nekoliko ulica, mostovima, dok bi ostali, sada, na žalost, uništeni prostor bio pretvoren u voćnjake, njive i vrtove, od kojih bi svi vidjeli višestruku korist, sa nezaobilaznim limskim plažama.

Naseobina Berane, kao nekakav privid varoši, ali samo njena današnja srž, a u stvari, tada najobičnije seoce, nastala je u tursko vrijeme isključivo iz njihovog golog straha, a nikako  zbog neke težnje za ušorenim naseljem, arhitektonski riješenim kako i treba.

U stvari, Berane koje je najprije izmiljelo iz izuzetno starog istoimenog naselja ispod Beran-krša, kojem je poslije Drugog svjetskog rata samo dodata rečca ,,selo“, nastalo je iz želje Turaka da se poslije velikog poraza koji su doživjeli na rudeškom polju, stanovništvo drži na okupu i pod jakom prismotrom i da tako izbjegnu učestane napade, sa značajnim gubicima u ljudstvu.

No, takav trud Turaka nije, u početku, urodio plodom, jer mještani okolnih naselja, stariji od svih novih doseljenika, nijesu htjeli da napuštaju svoja plodna imanja, zaštićena od svega, nijesu htjeli da budu pravi turski podanici i da nije bilo velikog požara Akova, odnosno Bijelog Polja, ostalo bi se samo na tih nekoliko kuća na Jasikovcu.

Tada su u novo naselje pohrlili, mahom, bjelopoljski trgovci i zanatlije, čije je porijeklo bilo raznoliko, sa nekoliko cincarskih porodica, pa zatim muslimani iz Podgorice i Nikšića, a kasnije su se u varoš spustali i seljaci iz Vasojevića, otud od Lijeve Rijeke, poneko iz Gornjih Sela, da pokušaju da brže dođu do kakvog takvog bogatstva, izbjegavajući mukotrpni težački život.

 Obavezno je pitanje, postavljeno i odavde i odozdo – kako su mnogi  žitelji doline, same varoši i okoline, tako olako prihvatali razne nametnute neistine o njoj, njenom okruženju, o njenoj kratkoj urbanoj istoriji, koja je započela 1862. godine sa kulom na padini Jasikovca iznad ravnine Prosine, onda prelaskom na lijevu obalu Lima i izgradnjom kamene kasarne sa nekoliko neuglednih ,,pletara“ oko nje, sve to napravljeno kulukom našeg naroda i to od kamena iz ograde Manastira Đurđevi Stupovi  i od građe iz rastovačkog zabrana, da bi se naselje preselilo na novo mjesto, južnije, a nad velikim nadzemnim i podzemnim vodama?

Kako su mogli da prihvate izmišljene priče o nastanku varoši, kao o veoma značajnom i velikom arhitektonskom poduhvatu nekog turskog velikodostojnika, navodno evropski obrazovanog, a nijesu sigurni koji je to od njih nekoliko koje i spominju, saplićući se i zamršujući tako u sopstvenim nejasnoćama.

Da li je to bio Tahir-paša i ko je bio on? Turčin ili pravoslavac koji je primio islam, možda neki od brojnih janičara. I kakav crni grad? Da li kasarna i nekoliko na brzinu sklepanih ružnih kućeraka može predstavljati takvo naselje? Da li je to bio, možda, Rizvan-beg, suprug lijepe Albe, koji je prema nekim pričama završio arhitekturu na Sorboni?

Mogao je da završi studije i na Kembridžu, to i nije toliko važno, ali važno da naš narod nasijeda na lažne priče o tome, po običaju. Da je bio takav stručnjak onda bi svoju kulu ozidao u modernom evropskom stilu i ostao bi bilo kakav trag te njegove arhitektonske učenosti i svoje umijeće bi ponovio još negdje. Međutim niko ne zna da li je on bio pravi Turčin, a Turci u to vrijeme nijesu imali prezimena, jer ih je uveo tek Kemal Ataturk, koji, uopšte, i nije bio Turčin.

Neki spominju i nekog Mehmed-bega Bahtijarevića, iako niko ništa o njemu ne zna, iako je u pitanju devetnaesti vijek, kojem su, čak, postavili i spomen-ploču u nekadašnjoj zgradi Doma trezvenosti, a današnjem Muzeju. Zanimljivo je da pridjev Jajčanin, koji treba da označava odrednicu mjesta odakle je stigao ili, pak, u kojem je rođen, pojedinci kače i Rizvan-begu i Mehmed-begu.

Neki predstavljaju kao da je početak najobičnijeg seoceta Berane u to vrijeme bilo neko arhitektonsko čudo  i da su ta nepostojeća čudesa namjerno uništili pravoslavci, odnosno, hrišćani. Jadikuju za šedrvanom, kao da je to bila rimska fontana, a na sačuvanoj razglednici se vidi o kakvom se ,,čudu“ radi, zaboravljajući da su, kasnije, kad su Turci pobijeđeni i prognani, njihovi podanici, sve listom nekadašnji pravoslavci, od kojih su mnogi izmislili da su stigli iz Bosne, pa, čak, i iz same Turske, samo da bi se razlikovali od svojih nekadašnjih sunarodnika, upravo oni poslije Drugog svjetskog rata srušili Čarši-džamiju i onu na Prosinama, odnosno u Haremima i to bez ikakve prisile nego sasvim dobrovoljno, a to se desilo i sa njihovim grobljima, sa kojih su neke porodice preuzele svoje preminule članove, a za ostale niko nije ni tragao, jer su bili iz udaljenih i nepoznatih krajeva.

Tako se desilo i sa muslimanskim grobljem u Docu, kada je beranski šerijatski sudija odobrio da se na tom mjestu gradi dom i docnije igralište. Uostalom, kroz cijelu dolinu su razasute turske kosti i njihovih pomagača, jer su htjeli da uzmu nešto što nije njihovo.

Prvobitno naselje, niti varoš, niti selo, nastalo je oko kasarni, a ovo potonje nastalo je jednostavno kao što su nastajale naseobine na Divljem zapadu, onako od oka, onako ofrlje – oveći slobodni prostor, sastavljen od vrbaka, jove i sa dosta izvora i podzemnih voda, određen je za trgovinu i okupljanja, a okolo drvene građevine, bez reda i smisla, a u ovom našem slučaju, udžerice-pletare.

Nikako da shvate da sadašnja glavna ulica u to vrijeme i nije bila ulica, nego ,,begluk“, pijaca, koju su Turci mogli da nadziru i sa prozora i iz dvorišta oficirske kule na Prosinama ispod Jasikovca, dijela koji je naš narod nazvao Hareme, pa je i tako bio okrenut u tom smjeru, u pravcu sjeveroistok,  a  prava ulica i šetalište postala je tek poslije 1912. godine, dakle poslije protjerivanja Turaka i njihovog poraza, kada je i izgrađen najveći dio lijepih građevina, a na nekim, koje su, na sreću, sačuvane, jasno se vide i godine kad su sagrađene.

Uostalom, najveći dio divnih beranskih građevina izgrađen je tamo negdje između kraja dvadesetih i tokom tridesetih godina prošlog vijeka. Tada je, u stvari, Berane dobilo izgled urbane cjeline, izgled jedne prave male vazdušne banje i nikakve veze nema sa Turcima.

Kako mnogi ne razmišljaju i ne shvataju koliko je i kakvo je bilo Berane u to tursko vrijeme? Pojedinci žele, iz različitih pobuda, da to razdoblje predstave kao procvat varoši i vrijeme blagodeti za cijeli naš narod. Oni predstavljaju Turke i njihovu vlast kao nekakve izabranike po volji našeg naroda koji su stigli da nas prosvijetle, da nam omoguće bolji život.

Njihovi pokušaji dosežu dotle da ih oni predstavljaju kao velike prijatelje našeg naroda i velike graditelje, a u svom neznanju i podaništvu zaboravljaju činjenicu da je u samoj Turskoj ono što je izgrađeno, a što je zanimljivo i lijepo, u stvari, djelo jermenskih i drugih graditelja koji su primili islam, a ono prije je naslijeđeno iz antičkih vremena i vizantijskog razdoblja.

Turci i njihovi saveznici bili su i ostali osvajači koji su ognjem i mačem harali dolinom i okolinom, sve dotle dok su mogli, a onda su, kad su dojadili, propisno dobili po turu i to od znatno slabije naoružanog stanovništva. To je činjenica koju nijedan istoričar ne može da pobije. Ostale su istinite priče kako su turske moćnike kad su bježali poslije poraza sjekle žene i djeca.

Najprije – koje su to građevine  koje su nam ostale od Turaka, da svjedoče o njihovoj civilizaciji i kulturi na našem prostoru? Sve utvrde na visovima iznad beranske doline, koje su oni koristili, djelo su našeg naroda i postojale su mnogo prije njihovog dolaska, uz nekakvo njihovo dograđivanje koje niko i ne osporava.

To što poneko činjenicu da su ih koristili turski askeri želi da pretvori u to da su ih i oni sagradili je zbog njihovog neznanja ili nečeg drugog – trg, odnosno velika naseobina Budimlja sa utvrdom Gradac, sa crkvama i sa Šudikovom, postojala je prije Turaka, Bihor-grad, takođe, Gradac u bistričkoj klisuri, Tumbarica u Donjoj Ržanici, staro naselje na granici Lušca i Doca, neolitski Beran-krš, neolitska Kremenštica u Petnjiku, utvrda na Oljinom brdu iznad Lubnica, Manastir Đurđevi Stupovi i još mnogo crkvi, tumuli na Rudešu, Lisijevom polju, Polici, stećci i još mnogo toga.

Na vrhu golog brda Jasikovac, okrenutom prema Limu, nalazilo se utvrđenje od čijeg su dijela kamena Turci izgradili oveću kuću, pokrivenu šindrom, koja im je služila i za smještaj vojske i municije, sa rovovim ispred i topovima okrenutim prema dolini. Nikako i nikad se ne smije zaboraviti da  su oni iz tih topova gađali nemilice manastir Đurđevi Stupovi, ne smije se nikako zaboraviti da im je Prvoslavova zadužbina bila, u stvari, i meta za vježbanje, a jednom su i probili zid.

A sa sjeverne strane Jasikovca, onom koji pripada Budimlji, takođe, se nalazilo veliko utvrđenje, koje nikad nije otkopano kako treba i, moguće da je, na žalost i nečiju sramotu i uništeno, kad se poslije Drugog svjetskog rata zemljišta i posjeda dohvatila zemljoradnička zadruga. Sve je to uništeno poslije Drugog svjetskog rata, a najviše prilikom izgradnje spomenika na vrhu brda, koji se nikako ne uklapa u okruženje, a koji liči na običnu kupu ili fabrički dimnjak, uz sve uvažavanje onog koji ga je i osmislio.

U Beranama su postojale kule, a neke su i sačuvane.  Postoje i u najbližem i nešto daljem okruženju. Kule i čardaci su, u stvari, naš stil gradnje koji se upražnjavao i prije Turaka, a one izgrađene na Jasikovcu i u samoj varoši napravljene su od ostataka starog naselja sa trgom u Lušcu, koje je neko proglasio za rimski kastrum, da bi poslije sami sebe opovrgli kada su za obrađenu kamenu plastiku pronađenu u zidovima nekadašnjeg hotela ,,Evropa“ braće Miladinovića utvrdili da nije rimskog, niti helenskog porijekla, ne znajući da je, upravo, iz Lušca tu i donijeta, dakle, da je – naša.

Tako kule koje su ostale sačuvane, nijesu turska djela, nego naših neimara, a neke od njih su zidane za nekadašnje pravoslavce koji su prešli u islam. Na zapadnoj padini Jasikovca, na jednoj ravnini, postoje ruševine nekadašnje turske oficirske kule, ali koju, takođe, nijesu zidali Turci, nego naši zidari. Da su kule naša graditeljska djela svjedoči i kula Baja Pivljanina u Boki Kotorskoj, gdje nije bilo Turaka. A u krugu beranske bolnice i danas postoje dvije kamene građevine, turske kasarne, koje se i sad koriste, ali u druge svrhe, a koristila ih je i crnogorska vojska.

Drveni most, napravljen, takođe kulukom našeg naroda, kratko je trajao – razvalio ga je i odnio sa sobom razljućeni Lim.  Zadužbina Ahmed-paše sa vodom za piće, dovedenom iz manastirskog vrela, podignuta u znak sjećanja na njegovog rano preminulog sina, ne postoji više! Tu vakufsku kuću, koju je narod prozvao Česame, beranski pripadnici muslimanske vjere su srušili do temelja, umjesto da je obnove takvu kakva je i bila, i napravili su modernu građevinu, ali su mnogi od njih nezadovoljni njenim izgledom, vjerovatno što ne sadrži orijentalne oznake, kao da im je neko drugi gradio, a ne oni sami.

Dugo je opstajala iz tih vremena i kuća Kaplan-bega, rodom iz Gusinja, ali ni ona nije imala orijentalni izgled, nego je ličila na nekakvu našu planinsku kuću, okruženu cvijećem. Dvije džamije, Čarši i Haremska sagrađene su tek poslije Berlinskog kongresa, a kamen za donji dio varoške džamije je, takođe, korišten iz Lušca, a srušili su ih, upravo, sami muslimani, odmah poslije rata, tako da ne treba nasijedati na priče i pričice, u kojim se to želi drugačije predstaviti.

A odavde sa visine još je uočljivije dokle se to, u stvari, pružala, uslovno rečeno, ,,stara“ varoš – od zgrada sadašnje bolnice i gimnazije, gdje su bile kasarne, do zgrade pošte, dužinom, dok je  širinom zahvatala i desnu obalu Lima, Prosine, odnosno Hareme, a s lijeve strane granica je bila kuća Dimića, koja i sada postoji i to je bila jedina građevina iz perioda turske vladavine da je bila moderna, a, eto, nije bila turska.

To se moglo reći i za kuću u blizini koja više ne postoji,  I još nešto – većinsko stanovništvo Berana je od samog nastanka, pa sve do današnjih dana pravoslavne vjeroispovijesti. Sve ostalo je izgrađeno i nastalo poslije 1912. godine, dakle, nikakve veze nema sa Turcima. Polimska ulica koja je nastala poslije progona Turaka i njihovog sloma široka je oko dvadeset metara, nekadašnja Komska, iznikla iz nekadašnjeg turskog begluka, a ne ulice, široka je, čak, preko dvadeset metara.

Tako je i široka i Duga ulica, koja vodi od Beransela sve do ušća u zaobilaznicu na granici između Berana i Pešaca, kao i ona Gimnazijska koja vodi od zgrade Gimnazije pored Lima ka glavnom mostu, pa i mnoge druge, a sve nastale poslije vladavine Turaka. Još samo da ne ispadne da su najnovije beransko naselje, puno širokih ulica, poznato kao Novo, nastalo u dvadesetom vijeku, osmislili i izgradili Turci.

Činjenica koju zanemaruju svi ili im je, jednostavno, nepoznata, jeste da je naziv Berane čisto slovenskog porijekla, nikako turskog, kao i mnoštvo ostalih toponima, hidronima i oronima. Taj naziv je postojao mnogo prije dolaska Turaka na ove prostore, a zanimljivo je da Turci nijesu mijenjali naše stare nazive i takav odnos im niko ne može osporiti. Naš narod, a ne Turci, nazvali su stare Prosine ispod Jasikovca, najprije Haremi, što navodi na pomisao da je bilo nekoliko harema s oficirskim ženama, a potom Hareme i čudno je da se i dan danas upotrebljava jedan takav naziv.

Tim neukim je naš iskonski naziv Berane smetao i dalje smeta, iako nije samim Turcima koji nam nijesu dirali imena, nazive, toponime, hidronime, oronime, ali su lasno, mnogo kasnije, poslije Drugog svjetskog rata, prihvatili novi i nametnuti naziv po osobi koja je u beranskoj dolini boravila jedva oko tri-četiri sata, a nikakvo joj dobro nije donijela.

Mnogima je prilično nejasno sljedeće – zašto su Turci čekali 407 godina, od 1455.-e, kada su dojahali u pitomu, prekrasnu beransku dolinu, punu starih utvrđenja, vječnu raskrsnicu raznih puteva, do 1862.-e, da naprave obrise kakve takve varošice, odnono naselja? Odgovor je, uistinu jednostavan – na tom prostoru oni su oduvijek doživljavali poraze koje su pokušavali da prikriju, a i više im se isplatilo da u naslijeđenim utvrđenjima na mjestima odakle je odbrana lakša, a preglednost izvanredna, drže svoje ratnike i trupe.

Tek onda kad su uvidjeli da će askeri i nizami moćne turske carevine redovno gubiti od strane naših junaka, a, naročito poslije bitke na Rudešu, aprila 1862. godine, kad su doživjeli veliki poraz, onda su svoju mudru politiku počeli i da sprovode na ovim prostorima. Iako je u redovima njihove vojske bilo dosta domaćeg bašibozuka, oni su se  i još više pojačali njima, čuvajući tako svoje vojnike, svoje sunarodnike.

Turci su bili, svakako, ne samo hrabri i vješti  ratnici-osvajači, to se ne može ni osporiti, najprije zbog  brojnosti, vjerskog fanatizma, lake konjice, a sve je to otišlo niz vodu kad su ostali ojačali i kad su počeli da trpe velike poraze i gubitke, nego su i posjedovali određenu mudrost i urođenu lukavost koja je još više izoštravana prilikom mijenjanja teritorija i načina života, a pomogla im je dok su bili samo jedan obični nomadski narod i u preživljavanju u surovim uslovima.

Brzo su uveli pored te lake konjice koja je im je i donijela prednost nad glomaznom konjicom protivnika poseban i krvoločan rod vojske, janičare, koji su svi listom bili iz hrišćanskih krajeva, a i sami su bili nekada hrišćani, pa prevedeni u islam. Pored njih redove vojske su popunjali i stanovništvom osvojenih područja, zatim je tu bilo i dosta redova sa područja Turske, a koji nijesu Turci.

To što su uveli harač i nije bila neka novina, to su preslikali od Evropljanja, i bio je, svakako, znatno manji od današnjih poreza na sve i svašta, ali su zato temeljito sprovodili svoj izum, ,,danak u krvi“ – u stvari, otimanje hrišćanske, pravoslavne, djece, da bi ih odveli u Tursku, preveli u islam i napravili od njih istinske fanatike i protivnike svoje nekadašnje vjere, što su kasnije u dvadesetom vijeku preuzele i neke horde u našoj zemlji koje su se bile prikačile uz jake osvajačke vojske.

Istina, neki su od njih postajali begovi, paše, pa, čak i veziri, ali su gotovo svi bili naročito krvoločni prema narodu iz kojeg su proistekli, pa su i slani u te krajeve čim bi došlo do neke pobune. Redove su popunjali i islamiziranim življem sa naših prostora, a koji su, mahom, dragovoljno primali islam, jer su im Turci nudili i određene povoljnosti i lagodnosti, kao i odriješene ruke da čine razne zulume svojem doskorašnjem pravoslavnom narodu; poznato je da je mržnja istorodnog dijela naroda koji se odrodio i prihvatio tuđu vjeru, a odbacio svoju neizmjerna i neopisiva, a ona ni dan-danas ništa nije izgubila u svojoj snazi – naprotiv.

Doduše, ne treba smetnuti s uma, da među njima u beranskom kraju postoje ugledne porodice islamske vjere orođene s pravoslavnim, koje su bile lojalne i koje i danas grade jedan takav pravi odnos na koji se trebaju mnogi ugledati.

Sa Rudine vidim, a srce mi zatreperi od ponosa i ushićenja, i Manastir Đurđevi Stupovi koji izgleda kao svetionik na obali mora, a i jeste svetionik istinske vjere, kulture i civilizacije. Manastir je zadužbina Stefana Prvoslava Nemanje, sina velikog župana Tihomira, Nemanjinog sinovca, a njegova gradnja je okončana 1213. godine.

Prvoslavov grob se nalazi u crkvi, na desnoj strani, a iznad  je natpis:,, Župan Prvoslav, sin velikog župana Tihomira, sinovac svetoga Simeona Nemanje i ktitor mesta segov“. Zaravan Stupovi sa čudotvornim izvorom odvajkada je bilo mjesto okupljanja našeg naroda, i prije primanja hrišćanstva, a izgradnjom crkve ono je još više učvršćeno i njegovo sabiranje nastavlja se i u ovo vrijeme. Manastir je bio i stožer pismenosti, a sve važne odluke donošene su upravo tu.

Ta naša svetinja paljena je pet puta u tursko vrijeme – prvi put je to učinio 1738.-e, da žalost bude veća, nekadašnji pravoslavac Mahmud-Paša, od Crnojevića, drugi put su to učinili Đulbeg Šabanagić 1825.-e, treći put Derviš-paša 1862.-e,  četvrti put se desilo na Preobraženje Gospodnje 1875.-e, dok je peti put gorio uoči 1912. godine.

Priče pojedinaca kako su neki muslimanski prvaci iz varoši spasili Manastir od Austrougara padaju u vodu – naime, austrougarski soldati i oficiri, među kojima je bilo najviše zna se kojih, a i odakle su bili, Manastir su, prema nekim navodima, kao što su to radili i Turci, najprije pretvorili u konjušnicu, a potom u kuhinju i spavaonicu, što je pogubno djelovalo za preostale freske, one iz razdoblja cara Dušana i one za koje se pretpostavlja da su djela Strahinje Budimljanina.

Međutim, mora se priznati da u našem kraju, barem nije poznato, nijesu činili zverstva kao u nekim drugim krajevima, naročito u Srbiji, u Mačvi. Pored toga uveli su neke uredbe, sredili opštinsku službu, varoške ulice, školstvo, ali sa uvođenjem obavezne latinice i uz zatiranje ćiriličnog pisma, odnosno bukvice. O njihovom boravku u našem kraju ne može se pronaći niti jedan papir valjane arhivske građe.

Manastir su oskrnavili i poslije Drugog svjetskog rata, zna se i ko, a zna se i kako, a na zvoniku crkve je za vrijeme državnih praznika  visila trobojka, ali sa petokrakom! Komunisti su samo iskoristili činjenicu da je Manastir mjesto okupljanja naroda, pa su i dalje dozvolili svetkovine, ali umjesto na Božić, Uskrs, Đurđevdan, Petrovdan, Ilindan  i za ostale crkvene praznike, sada za 1. maj i 13. jul  i na ostale njima značajne datume i umjesto Bogu molilo se, ali izvan crkve, zna se kome, a u oru i u kolima i u pjesamama spominjali su, zna se koga.

A ako bi neko htio da se pomoli Bogu ili uradi nešto drugo u skladu sa vjerskim odredbama u samoj crkvi to je bilo pomno praćeno, a, bogami, i zapamćeno! Kad su sasvim zabranjena vjerska okupljanja, svetkovine i slave, to se radilo strogo tajno u krugu porodica. 

Razne osvajačke horde i razne vojske, u različitim vremenima, pohodile su i osvajale dolinu i njeno zaleđe, ali se nikako nijesu mogle stalno zadržati i sve su one, kada tada, doživljavale poraze. Teško da se može pronaći mjesto gdje ne počivaju kosti onih koji su pokušali da prisvoje te predjele, ali i njihovih branilaca.

Oni pametniji i pribraniji kasniji dođoši, orođivali su se vremenom sa preostalim domaćim  življem,  koji je isprepletao svoju sudbinu sa njima, neki od tih prihvatajući, docnije, od njih slavu, prezime i bratstveničku pripadnost, da bi se sačuvali i odbranili, a njima darujući neka svoja znanja, naročito ona koja se tiču opstanka u tom krajoliku, kao i uspomenu na stare nazive.

I dok sam tako uživao u pogledu koji mi se ukazivao sam po sebi poslije surove zime, željan istinskog sunca, bio sam ushićen ljepotom mojeg krajolika, ali i moje varoši i to i kad se posmatra sa visine, sa brda. Međutim, imao sam sreće da je gledam i sa još viših visina i to iz putničkog aviona, ,,daglasa“ i ,,fokera“, kao i iz korpe vazdušnog balona.  Inače, u više navrata, plovio sam nebom balonom, ali nebom nekih drugih zemalja. 

Međutim, svoju dolinu, njena naselja, sela i svoj grad,  posmatrao sam, naravno, i iz sportskog aviona, leteći sa pilotima, mojim prijateljima i poznanicima, koji su me, mahom, ukrcavali u ,,utvu“ na gornjem južnom dijelu piste, naravno, kriomice od njihovih učitelja. A tu je bilo i nekoliko vožnji jedrilicom, opet sa nekim od njih.

Prvi let sa beranske piste sam doživio kad mi je bilo pet-šest godina, zajedno sa braćom, čuvenim ,,dvokrilcem“ iz kojeg su skakali padobranci. Kad se nađete iznad beranske doline i nešto dalje, onda ne možete, a da se ne oduševite masivima Cmiljevice, Kaludarske kape sa jezercem-blatinom, Baljom, čija se ljepota ne može naslutiti gledano spolja, nego tek iz visa ili kad se uđe u njegove skrivene proplanke, pa tajanstvenim piševskim čestarima, dalje, Sjekiricom i Čakorom, zatim Prokletijama, odnosno Trojanskim planinama, Savinim okom, Ropojanskim ili Zmijskim jezerom, Hridskim jezerom, Visitorom sa jezerom, prekrasnim vrletnim Komovima sa Štavnom, Ljubanom, Mačkom, Vardom, Borovim podom, Kobiljim dolom, kao i brojnim izvorima, Lisom, Krivim Dolom, Ključom, slabo poznatim Asancem, Crnogorom, Biogradom, Mojanom, Zeletinom, opet sa jezerom, koje Gornjo Lužani i Uloćani nazivaju Blato, onda Lokvom, Čukarima, Lazovima, Turijom, Jelovicom, Sokolom, Pšeničištima sa Solilima, Šestarevcem, Šiškom, Rasovom, Lainskom, Strmenicom, Kucinom i Desinom gorom  i ostalim obroncima i visovima travnate Bjelasice, koja se bjelasa naspram sunca, puna pitke vode, ponajbolje na svijetu, kao i njenim jezerima, koja pripadaju beranskom kraju i koja mame svojom ljepotom i modrinom, a to su: Šiško jezero (Veliko i Malo),  Ševarinsko jezero, Ursulovačko ( Kurikućko), Malo ursulovačko jezero, Rupsko  (Pešića) jezero, dok se cijelom dolinom proteže kao nekakav gajtan srebrni vijugavi ljepotan – Lim…  

 Eto, Berane je, sa svim svojim okruženjem, lijepo, gledano i sa zemlje, ali i gledano iz visa! Moja varoš je, moglo bi se reći, ljepuškasta,  baš kao nekakva snaša, koja nije niti seoska, niti varoška, koja je samo svoja i ničija druga.

Ona je toliko divna da su mnogi izvanjci, iz raznih krajeva, raznih narodnosti, raznih vjera, ostali u njoj, iako su se bili našli tu samo na najobičnijem proputovanju ili su bili stigli, pak, da nešto obave službeno. Zadržala ih je ljubav, zadržao ih je i uspješni posao, jer je i varoš i okolina uvijek bila više naklonjena strancima, nego li svojim uspješnim starosjedeocima.

Uostalom, beransku varoš su, najprije, i naselili, upravo stranci koji nijesu imali nikakve veze sa našim krajom, koji nikako nijesu bili došli zbog ljubavi prema kraju i dolini, nego isključivo zbog ćara i zarade ili kao turski podanici i poslušnici. Razlog za to je samo jedan jedini – pravoslavni živalj iz neposrednog okruženja, iz okolnih sela i naselja koji se, mahom, tu naselio iz drugih krajeva Crne Gore, većinom poslije 1700. godine, kada je dolina bila skoro ostala bez stanovništva koje se odselilo, nije htio nikako da u to vrijeme bude stanovnik naselja neznatne veličine, manje od njihovih, a uz to da bude pod  budnim nadzorom Turaka.

Znao sam one koji su stigli u varoš, tamo odnekuda, tamo iz daljine, samo i zbog toga što je i žena u koju su bili smrtno zaljubljeni došla u naš kraj, najviše igrom sudbine i u potrazi za poslom. Njima je godila blizina njihove ljubljene, dovoljno im je bilo da je vide, pa nikada je i ne zagrlili. Podgrijavali su time još više svoju ljubav, pa makar i ona bila jednostrana. Starost je znala da ih donekle zbliži, jer ona i posjeduje tu moć, jer u tom razdoblju bitisanja, otpadaju neki snovi, neka nadanja, barem za one koji trezveno razmišljaju.

A i ostali, oni koji su se obreli u beranskom kraju zbog posla upali su u vremensku bezdanicu i ostali su zarobljeni u njoj. Mnogi od njih sada tihano spavaju na varoškom groblju, na Škrljevici ili na drugoj obali Lima, na zapadnoj padini Jasikovca daleko od svojih istinskih zavičaja; fotografije na nadgrobnim spomenicima, sa obaveznim osmjehom, isklesano prezime koje nije svojstveno za naš kraj, svjedoče o njihovom postojanju, ali su njihove sudbine, životne priče, pokopane zauvijek sa njima, postale u neku ruku i prave beranske!

Uostalom, jedno cijelo Berane, preselilo se u onaj drugi svijet, po redu, što je i prirodni slijed i zakonitost, ali, bogami, i mimo reda. A i jedno cijelo Berane se raselilo tamo amo, kojekude, može se na njih nabasati i onamo gdje ti to nikada i ne bi palo na pamet – neki od njih i naminu, mnogi i izmijenjeni, jedva nalik na sebe, najviše tokom ljeta, da prođu glavnom ulicom, da se sjete svojih počivših i da im zapale svijeće na grobljima i u crkvi, da obiđu najmilije na jasikovačkom starom i novom groblju, da se prisjete prvih ljubavi, djetinjstva i mladosti, starog parka, limskih plaža, rascvjetalih lipa, korzoa, terase hotela ,,Berane“, posebnih mirisa koji su se razlijevali iz hotela ,,Beograd“.

Prođu tako, a lako ih je uočiti, jer radoznalo, a u isto vrijeme i začuđeno, gledaju svuda oko sebe, kao da su u nekom stranom gradu, a ne u varoši svojeg djetinjstva i mladosti, ne prepoznajući je, kao ni one koji sada žive u njoj, kao što i ovi ne prepoznaju njih.

A sa visine se i najbolje i vidi kako nemilice napadaju Lim,  kako ga svaki dan čople sa sviju strana, a njegove pritoke, Bistricu, Jelovicu, Šekularsku rijeku i ostale izvan doline, okivaju u beton, stavljaju u cijevi zarad nečijeg punjenja džepa, uništavajući okolnu šumu i ribe. Od tada, otkako se svakodnevno uništava prekrasna priroda beranskog kraja,  počeli su da duvaju preko cijele godine vjetrovi, da suše zemlju, biljke i drveće, a, bogami, od njih su počeli i ljudi da kopne.

Vjetar je ranije duvao samo tokom aprila, i to desetak dana, da bi razvijao goru i dobio je naziv razvigor, zimi se ponekada oglašavao sjeverac, isto toliko, kao i povjetarac uoči ljetnjih i proljećnih kiša i to bi bilo i sve.

Sa visina, sa Rudine iznad Lušca i Berana, ipak se ne vidi, i u tome je prednost takvog jednog viđenja,  velika podijeljenost i ogromna međusobna mržnja stanovništa varoši i njenog zaleđa po raznim osnovama, onim političkim, onim po porijeklu, onim ukoliko si pametniji, ljepši, jači od njih, pa i onim po još mnogo čemu, ali i po onim iz rata, koje nikako ne jenjavaju i koje nikada i neće prestati, jer ih uvijek neko razbukta zbog njegovog interesa – sve to tinja i ne vidi se, odavde, ali se, svakako, osjeća, leluja i izvija poput dima iz kasnih jesenjih ili prvih proljećnih vatri, u kojima seljaci pale zaostale strmeške i trave iz njiva, kao grane i grančice iz jabučara i šljivika.

Međutim, sve to i još mnogo toga upija u sebe valoviti Lim, koji se, upravo, u beranskoj dolini opušta i uživa, dok je i predvaja; za njega su isti i oni pravoslavne i oni islamske vjere, kao i svi ostali, on ih sve podjednako voli i poštuje, znajući da i kod jednih i kod drugih postoje dobri i pošteni, oni koji su za slogu, uzajamno poštovanje i koji ljube mudrost.

Lim nosi, a pokatkada i valja i ono što je dobro i ono što je loše, laž i istinu, pravdu i krivdu,  pakost i dobronamjernost, poštenje i nepoštenje, hvalisavost i skromnost, zločine i dobra djela, i sve ostalo i tako ih smućka i zabrka da ih je veoma teško razaznati i izvući iz njegovih dubokih virova i kolovrata u kojima znaju da se pokatkada zaglave.

Lim liči na neku dugu i vijugavu srebrnastu traku koju su divovi razvukli zbog nečeg niz dolinu, ali i liči na glavnu arteriju cijelog našeg bića, a to on, uistinu, i jeste; Lim odlazi, nekada jedva čujno, nekada praveći veliku huku i halabuku, u daljinu, a iza njega ostaju, na njegovom dnu i na obalama, uz njegove vrbake,  njegovi šareni obluci – na svakom oblutku je utisnuta poneka uspomena, pjesma, priča, ljubav, utisnute su i tajne, one velike i one male, utisnuta je prošlost, utiskuje se i sadašnjost, a utiskivaće se i budućnost, jer dok je Lima, biće dotle i nas! 

Čak i odavde, sa visina, svi ti zapisi sa tih limskih, bistričkih i ostalih broda,  sa tog raznobojnog kamenja i oblutaka, mogu se osjetiti, mogu se razaznati, jednostavno, oni bljesnu naspram sunca poput riba iz njegovih virova i lasno mogu postati i svojevrsni scenario za film, za priču, roman, dramu, pjesmu, poemu, a svi oni nose u sebi pored mnogo toga i dah naše trešnjasto-šljivaste varoši, dah s posebnim okusom  našeg djetinjstva i odrastanja i mogu, pokatkada, pomoći mnogo više od svih basmi, bajalica, raznoraznih vradžbina, jer su oni, upravo, pravi melemi i zapisi koji izviru pravo iz dubine naših srdaca i duša, koji je te, između ostalog, tjeraju na to da nikada ne zaboraviš, ma gdje se nalazio, svoj kraj, svoje selo, svoje seoce, da voliš i da nikada ne zaboraviš svoj Lim i njegove rječice i potoke, da nikada ne zaboraviš svoju varoš, da nikada ne zaboraviš svoje Berane.

Izvor: espona.me

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime