U vremenu sveopšte poremećenog sistema vrijednosti u kome se uzvišeno civilizacijsko biti zamijenjuje sa ne pitati, te današnjice u kojoj se smisao zajednice pronalazi u konzumerizmu, a ne u duhovno – kulturološkom egzistencijalizmu, i obaveza i izazov je odgovrnih društava kako štititi i njegovati baštinu kao svjedočanstvo i trag naslijeđa svog postojanja.

Eho prije pola vijeka upozoravajuće poruke francuskog književnika Andre Malroa po kojoj „dvadeset i prvi vijek ili će biti duhovan ili ga neće biti“ nužno će nas, između ostalog, voditi ka svjetonazoru sjećanja kao govora o našem postanku i opstanku, kao sjećanja i čitanja jasno iscrtanih istorijskih mapa milenijumskog trajanja države Crne Gore i nje u 21. vijeku.

Uostalom, sjećanje, lično, kolektivno i institucionalno često je naš najveći kapital, vertikala, identitetska osnova i temelj za one koji će se sjutra sjećati. Jer, mi smo samo oni koji se sjećaju i kojih se neko sjeća. Ne slučajno, u staroj Grčkoj, izjednačavali su izgubljenu prošlost sa smrću, dok je kultura baroknog svijeta kao jednu od svojih osnovnih tekovina ostavila svijest da je prošlost neophodna da bi se razvijala sadašnjost i zamislila budućnost. A misliti i sadašnjost i budućnost bez temelja i znanja o prošlosti, znamo, nedostatno je.

Iskustva civilizacije govore da društva koja zaboravljaju, ne njeguju i ne prenose u kolektivnu memoriju, u samosvijest, svoju kulturnu baštinu, istorijske biljege i svoje najbolje sinove, osuđena su da i sama budu zaboravljena. I ne samo, već su i osuđena da njenu prošlost drugi tumače, otuđuju i u radionicama falsifikata prepravljaju po mjeri svojih velikodržavnih interesa.

U zaboravu se brišu tragovi, ljudi i vremena, u njemu nestaje kolijevka sjećanja istine naroda čije su generacije vjekovima riječju i djelom stvarale temelje svog identiteta.

Tek i ovdje, svako odsustvo vrline istorijskog pamćenja i na njemu njegovanja baštine duhovnog, kulturnog, multietničkog, identitetskog i jezičkog bića, ciklično i zakonito donosilo nam je koloplet istorijskih drama u borbi za očuvanje svoje državne samobitnosti.

Na kulturi sjećanja i njegovanja baštine milenijumske crnogorske državnosti, duhovnosti, istorije, kulture, multikulturalizma, i vrijednosti antifašističke borbe i slobode, stasala je programska misija časopisa „Komuna“ koja više od decenije bilježi, pamti, dokumentuje i prenosi u naslijeđe novim generacijama čuvara i baštinika identitetskog bića Crne Gore.

Traganje za našim kolektivnim trajanjem utoliko je lakše jer ti putevi vode ka kulturološko – istorijskim materijalnim i duhovnim graničnicima u čijim temeljima je istina, a ne laž, dokument, a ne falsifikat, sloboda, a ne san o njoj, realnost, a ne mitomanska iracionalnost.

Povratak ontološkom sjećanju i kolektivnoj zapisanosti nas u istorijskom sjećanju, povratak je identitetskom zavičaju sebe i svoga, čime se štitimo od nedobronamjernih tuđih tumačenja i svojatanja našeg imena, kulture, jezika i duha. Naravno, treba li govoriti da je kultura sjećanja kao kultura odgovornosti prema svojoj državi nezamisliva bez poštovanja, pažnje, i transfera fakta i znanja o njenim najboljim sinovima kao amblemima civilizacijske zaloge kako održive sadašnjosti, tako i budućih vremena.

Ovogodišnji laureat „Komune“ Rajko Cerović, upravo je ta zaloga kao intelektualna, novinarska i javna paradigma, bastadurski bard riječi, govora, znanja, dostojanstva u višedecenijskoj beskompromisnoj zaštiti duhovnih, nacionalnih, multikulturalnih i slobodarskih interesa nezavisne Crne Gore. Za razliku od ne malog broja onih koji potmulo i uporno ćute, svojom angažovanom riječju, svojim kritičkim stavom i svojom glavom, prema turbulentnim društvenim pojavama i procesima, Rajko Cerović ostaje svijetlim i velikim primjerom intelektualne časti i imena, te on kao takav, s njegovim djelom, poukama i porukama, s razlogom pripada onima prema kojima je sjećanje i poštovanje dužna i nužna mjera zaloge naše budućnosti.

Riječ Željka Rutovića na dodjeli godišnje nagrade „Komuna“ Rajku Ceroviću