Imanje Radoša Petrovog, uglednog domaćina iz Prisoja jedralo je rodom. Ambari puni žita, u mljearima redovi kaca u kojim zri sir i kajmak. Voćnjaci se uvijaju, iz jeseni u jesen, pod teretom sočnih plodova. Na rijeci ispod imanja vodenica sa dva vitla – fabrika brašna. Stana Radoševa: radna, hitra, otresita. Čega da se god dohvati – procvjeta. Ne zna za škrtičluk, a ne rasipa. Goste dočeka osmijehom, lijepom riječju i punom trpezom. Ljudi su govorili: „Lako je Radošu da bude dobar domaćin kad ima Stanu za životnu saputnicu“. Bio je Radoš čovjek koji je i riječju i djelom zasluživao poštovanje. Riječi mu odisale ljudskošću djela dobročinstvom. Brojna kumstva potvrda su njegovog ugleda.

Kćerke radne, lijepe-vjerna slika svojih roditelja udadoše se u dobre kuće. Od najrananijih dana od porodične harmonije odudarao je Vuk, najmlađe dijete Stanino i Radoševo. Sanjao je o lagodnom životu bez rada, brak i formiranje porodice smatrao je besmislicom. Stani i Radošu, iz dana u dan, sve više hladno oko srca. Nada da će sin nastaviti porodičnu tradiciju uglednog domaćina titrala je u izmaglici beznađa.

Radomir Perišić

Nepunu godinu poslije Stanine smrti, Radoš siv u licu, reče sinu: „Život mi se bliži kraju. Vidim  šta će se dešavati poslije moje smrti:       Prodaćeš prvo  ovce i krave, pa onda dio po dio imanja. Prodaćeš i kuću. Ljudi će te radi ugleda mrtvih roditelja pozivati na slave i druga veselja. Kad  primijetiš da to čine iz sevapa, pođi u kolibicu na kraju dvorišta. Za njen središnji rog prikovao sam metalnu kuku. Objesi se da dalje ne trpiš poniženja. Ako me ništa do sad nijesi poslušao, ovo me poslušaj groba ti majčina.!“

Život Vukov, poslije očeve smrti, odvijao se kako je Radoš predvidio. Od velikog bogatstva ostala je koliba na kraju dvorišta. U njoj je Vuk samovao. Komšije su ga zaobilazie u širokom luku. Jednog jutra, tek sunce što granu, ispred kolibe se začu: „Kume jesi li doma?“ U nevjerici Vuk otvori vrata.

„Na onoj livadi što kupih od tebe ozidao sam kuću. Sjutra dižem rogove, pa dođi da se proveselimo. Red je, stara smo kumovska kuća.

„Šta da radim? Da ne odem sramota, da odem bez poklona još veća bruka.“

Od starog očevog prijatelja iz susjednog sela Vuk dobi jagnje. Na dan veselja kod kuma zakla jagnje  i ostavi obješeno na šljivi. Uđe u kolibu da se umije i presvuče. Kad izađe kao da ga grom ošinu. Jagnjeta nema.

-Možda je sad trenutak da ispunim očevu posljednju želju. Priđe do kuke pričvršćene za rog. Pomilova je kao spasitelja i krenu da potraži konopac.

– Ne, neću, da kumu pokvarim veselje, pa sjutra ću…

Majstori ispravili rogove na novoj kući. Gosti posjedaše  za punu trpezu. Vuk sjede snužden pa poče da priča: „Ljudi, jutros mi neko ispred kolibe ukrade  zaklano  jagnje. Obrukah se pa dođoh na kumovo slavlje praznih ruku.“ U isti mah povikaše dvojica: „Ne izmišljaj! Odakle tebi jagnje. Sjedi, jedi i pij. To je tvoj otac zaslužio.“

Vuku se smrači pred očima. To je onaj trenutak o kojem je otac govorio. Gotovo je… Drhtavom rukom  otvori vrata kolibe. U ruci parče konopca, priveza ga za hladni metal. Na čelu graške znoja. Odgurnu stolicu ispod nogu. Mukli udar tijela od tlo  izgubi se u specifičnom zveketu zlatnika. Iz udubljenja maskiranog kukom ispade gomila zlatnog novca. Na kraju, lelujajući, spušti se parče bijelog papira na kojem je pisalo: „Mrtav otac te posljednji put spasava.“Vuk  je ne pitajući za cijenu kupovao njive i livade. Na obnovljenom imanju ozida kuću. Seljani ga prizivaju i poštuju kao Radoša nekad. U hladu jabuke, uz dobro meze i piće, pred Vukovom novom kućom sjede komšije. Među njima i ona dvojica što su Vuka javno ponizili na kumovom veselju.

-Ljudi, da vam čudo pričam. Juče pred veče povedoh volove da dovučem plastove sijena iz Lazina. Pripeklo sunce, obadovi i druge muve uznemiriše volove. Vidim da od posla nema ništa. Te ja onaj vlačeg pod jedan plast sijena, pa jutros poranih  da uradim posao. Kad, hoćeš. Onaj lanac ispod plasta na tri mjesta prekinut. Preglodali ga miševi…

-Ima ove godine miševa da Bog sačuva, u jedan glas ona dvojica što nevjerovaše da mu je jagnje ukradeno.

Vuk se prezrivo osmjehnu: Sad kad sam domaćin  vjerujete mi da su miševi vlačeg preglodali, a onda  za jagnje…

Piše: Radomir Perišić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime