Djelo „Njegoš, haos i preobražaj društva“, Dragoljuba Dragana Šarovića, žanrovski je teško odrediti.

Riječ je (ohrabriću se reći) o sinkretičnoj studiji crnogorskog društva koja ujedinjuje književnost, sociologiju, filozofiju, religiju i prirodne nauke, uglavnom matematiku i fiziku sa autorovim životnim iskustvom i profesionalnom praksom. Osvrtom na savremene prilike tog društva: političke, ekonomske, kulturne, a kroz njih i na poimanje prilika na globalnom svjetskom nivou, autor analitički i kritički sagledava crnogorsku svakodnevicu predstavljajući je kao lavirint u kojem vlada destruktivni sukob palanačko-pohlepne svijesti.

U najbližem okruženju, autor je palanku živio i doživio kao najsigurniji i najopasniji izvor negativne kulture = nekulture, svjesno joj se opirući vaspitanjem i navikama čovjeka iz grada, prije svega Podgoričanina, i strukom koja ga je izdvajala i preporučivala kao savremenog menadžera rijetkih sposobnosti i vještina. Izuzetak u čoporu, polazeći od vrijednosti dostojnih poštovanja, odnosno, iz ugla palanke posmatrano – nepoštovanja, autor je palanku predstavio kao obrazac ponašanja koji je karakterističan za selo, ali se demonstrira u gradu, obrazac koji podrazumijeva kolektivizam (čopor/čoporativno) u načinu razmišljanja i djelovanja, ismijavanje svega što je drugačije od prosjeka, zaboravljanje istorije, oholost i gušenje individualizma, lažno moralisanje, predrasude i sl. Takođe, palanka je za autora ponašanje koje takvu-neobuzdanu, nezajažljivu i nekultivisanu gomilu zatvara u sebe kao obruč ili čopor koji je nosilac strastvenog konzervativizma zasnovanog na kritici „svijeta“, prije svega civilizovanog, prema kojem je predatorski usredsređen.

Nažalost, motivisan takvim iskustvom, autor istovremeno ukazuje na neophodnost duhovnog preobražaja društva, odnosno kulture utemeljene na trajnim vrijednostima tradicije, istorije i Njegoševog opusa kao simbola ili iskre crnogorskog nacionalnog identiteta i kulture.

Jedna od najfrekventnijih riječi u navedenom djelu je riječ K A P I T A L‚ koja u svom osnovnom značenju podrazumijeva V R I J E D N O S T koja se stvara, stiče, ostvaruje, ulaže – novac, imovina (ljudski resursi)—bogatstvo ili materijalni kapital koje izrasta iz samog procesa cirkulacije, a koje može da poveća moć pojedinca (naročito ako vrši koristan rad).

Autor se usredsređuje na pojam D U H O V N I–I N T E L E K T U A L N I   K A P I T A L kao zbir znanja, vođen izrekom „Znanje je moć“,  engleskog filozofa Fransisa Bekona s kraja 16. i početka 17. vijeka. Bekon je smatrao da je najmoćniji onaj čovjek koji zna da ne zna jer time priznaje nedovoljnost sopstvenog znanja, istovremeno potirući granice mogućih novih saznanja i dokazujući da su znanje i obrazovanje ključ slobode. U stvari, autor predstavlja slobodnog čovjeka koji ima želju i volju da stiče nova znanja, koji umije da misli i kome je znanje najmoćnije oružje kojim se mijenjaju svijet i život.

Duhovni kapital ima svoje uporište u kontinuiranom ulaganju u svoje znanje (obrazovanje, stručnost, vještine, sposobnost…) koje se upotrebljava uvijek iznova za stvaranje novih vrijednosti koje se na taj način umnožavaju, podižu sa individualnog na viši društveni nivo i postaju trajno bogatstvo. Da bi duhovni kapital imao smisao i cilj, autor ga poima kroz prizmu moralne inteligencije pod kojom podrazumijeva otvorenost i saosjećanje za druge, svjesnost i sposobnost razumijevanja sopstvenih akcija i reakcija, njihov uticaj na okolinu u kvalitativnom smislu, i obrnuto. Principe promjene i preobražaja društva, koje smatra vječno aktivnim duhovnim kapitalom koji se neprekidno uliva u sistem crnogorskog društva i zahvaljujući kojem isto postaje fleksibilnije i otpornije na iznenadne izazove i promjene, autor je pronašao u kosmičkoj univerzalnosti Njegoševih stihova.

Kormilar, vođa  ili „rukovođa“ duhovnog preporoda društva, prema autorovom kazivanju, mora biti lider visoke duhovne inteligencije kome je sopstveni duhovni kapital polazište za stvaranje i kreiranje uslova za sigurno kormilarenje. U taj proces turbulentnih i sveobuhvatnih promjena, lider uključuje duhovnu inteligenciju zajednice kojoj je lider, poštujući i prihvatajućistalno naviranje i dotok duhovnog kapitala. Probuditi ipokrenuti duhovnu inteligenciju pojedinca /grupe/zajednice znači probuditi i pokrenuti njegove/njihove ideje, sposobnosti dakreira, upravlja i realizuje planirano, da kontroliše haos i kanališe ga u pozitivan proces stvaranja iblagostanja. Dakle,duhovna inteligencija kreira duhovni kapital, anjegov neprekidni dotok autornaziva kormilarenjem. Njegoševo djelo, poetski iskristalisano, Crnogorcima nudi saznanje o značaju, smislu i cilju postojanja organizovane društvene zajednice, rasvjetljava poimanje i svrhu određenih uloga u njoj hijerarhijski postavljenih, vrijednosti kojima raspolažu nosioci tih uloga kao i one kojima teže, njihov stepen moralne i društvene odgovornosti u skladu sa ciljevima koje treba postići. Kulturno uzdizanje i moralni preobražaj pojedinca, prema autorovom kazivanju, nužno će i pozitivno uticati na ponovno uspostavljanje pravog i pravilnog sistema vrijednosti. Stoga je za autora Njegoševo djelo „nevidljiva nit“ koja crnogorski narod skoro dvjesta godina drži na okupu.  

Pod socijalnim kapitalom, autor podrazumijeva sistem normi i mreža unutar zajednice koje olakšavaju akciju pojedinca unutar nje. Za autora, unutar ove vrste kapitala, poseban značaj ima socijalna inteligencija sagledana kao sposobnost udruživanja ljudi u procesu rada u cilju stvaranja zajedničkog izvora moći.

Autor ističe da se navedene vrste kapitala međusobno prepliću i nije ih moguće parcijalno tumačiti jer bi se time uvijek skrnavio i nepotpuno tumačio jedan od njih.

U cilju što temeljnijeg analitičkog pristupa organizaciji današnjeg društva, koju autor naziva „poslovno pleme“, autor se poziva na tradiciju i analoški signlizira koje su prednosti i mane nekadašnjeg kolektivnog rada, mobe i današnjeg, timskog rada.

Mobu je kao holističku organizaciju autor sagledao s divljenjem kroz dobrovoljni, a besplatan rad od najstarijeg do najmlađeg člana, u kojem nema beskorisnih i besposlenih. Najstariji članovi ne obavljaju fizičke poslove, ali životnim i radnim iskustvom kanališu rad doprinoseći njegovom kvalitetu u smislu završetka poslova na vrijeme i postavljanja zajedničkih interesa iznad ličnih. Rad je motivisan principom „davanja“, odnosno ulaganja svakog pojedinca zajednice u cilj kolektivnog rada, ali i socijalnom dimenzijom kroz princip druženja, takmičenja, igre što je značajniji kvalitet istog.

Timski rad je, nažalost, u našim uslovima prema autorovom kazivanju, pogrešno shvćen, pa se životno i profesionalno iskustvo starijih pojedinaca nipodaštava. Lider tima je najčešće mlad čovjek, bez dovoljno životnog i profesionalnog iskustva, koji sebe i svoje interese, uglavnom materijalne, postavlja iznad interesa tima, bez empatije za druge članove tima, što sam tim dezorijentiše i čini nesigurnim. Autor poučen ličnim iskustvom s posla, bez zazora i straha, tim predstavlja kao „gomilu mediokriteta“ koji nisu birani prema stručnim već prema personalnim „kriterijumima“ samog lidera. Zadojen idejama Isaka Adižesa, menadžera svjetskog renomea, i sam u ulozi menadžera na crnogorskoj željeznici, u namjeri da ih sprovede u djelo i prekine višedecenijsku lošu praksu tzv. „navike navika“, u središte pažnje postavlja interese putnika iznad sebe poštujući nove, savremene trendove poslovanja bazirane na zavidnoj stručnosti. Time je poremetio palanačko-pohlepnu praksu mediokriteta koji su osvetnički, potpisivanjem kazne i otkaza istom,  pokrenuli hajku, lov na čovjeka u etičkom,  i stručnjaka u visoko profesionalnom smislu. Kafkijanski, autor je kao nedužni pravednik osuđen,  a da i ne zna zbog čega. Ispunjen osjećanjem čistote, nevinosti i neutemeljenog „stradanja“, autor se osjećao i ponšao kao moralni pobjednik. Junak Kafkinog djela, Jozef K., pa i autor, ispao je iz nekog,  naizgled koherentnog reda i upao u sklop događaja u kojima se sa stanovišta uobičajene životne logike, događaju, ipak, neobične stvari. Kafkijanska stvarnost, odnosno Šarovićeva stvarnost, postavljena je kao „alogična“ stvarnost koja pod prividom logike samo simulira red i poredak. Šarović je kao Sizif stoički prihvatio teret odluke i kazne palanačkih „bogova“. Uprkos njihovoj želji da klone i posustane, Sizif-autor je prkosno i s podsmijehom taj teret iznio sam, kroz situacije i događaje i ovaplotio ih u djelo, a te iste vinovnike događaja, u njihovom neznanju i nestručnosti, ovjekovječio kao najveću opasnost i zlo za prosperitet zdravog društva. „Nema sudbine koja se prezirom ne može pobijediti“ (A. Kami „Mit o Sizifu“). Takvim odnosom i  načinom promišljanja, autor je groteskno izobličio i raskrinkao palanačko-pohlepnu kolotečinu, njene okoštale strukturalne oblike i funkcije kao uigrane mehanizme mašinerije vlasti polazeći od onoga što je ispravno, a ne od onoga što je prihvatljivo,  pa je ova knjiga „sjekira za smrznuto more u nama“, odnosno, pobuna ili krik autora u vapaju za dokazivanjem  istine i pravde.

Iz sfere tradicionalnog miljea, inspirisan čojstvom i junaštvom starih Crnogoraca – predaka, autor je uporedio grčki Olimp sa crnogorskim Lovćenom dajući više duhovne dimenzije i Crnogorcima i Lovćenu gdje su se okupljali, razmišljali i odlučivali u odsudnim trenucima služeći časti i imenu  za razliku od grčkih bogova, čime je pored posvećenosti struci i poslu koji je obavljao, autor pokazao uzvišeni patriotizam i estetičnost.

Autor čitaoca smješta u sferu Hesiodove „Teogonije“ H A O S A  i ENTROPIJE kao mjere haosa. Ističe da od tada do „pionira haosa“: Benoa Mandelbrota, Edvarda Lorenca, Mičela Fejgenbauma-matematičara, haos je nametnut kao društveni sadržaj od posebnog značaja koji je, naglašava autor, proganjan još od 2000. godine prije Hrista i trajao je do početka 60-tih godina XX vijeka. S obzirom na činjenicu da  smo vaspitavani i učeni da se čuvamo haosa kao nereda koji traži razrješenje u redu i poretku, prema autoru, time se i haosu i nauci nanijela neprocjenjiva šteta. Stoga autor zagovara povratak haosu kao sveprisutnosti koja nas okružuje, koja nam je korisna i koja je sadržana u objašnjenju svega što se dešava.  Prihvatanje haosa i snalaženje u njemu, značilo bi povećanje naših šansi za život.

 Iz naučnog konteksta, autor je zašao u književnost i filosofiju naglašavajući značaj Njegoševog pronicanja u haos. Njegoš je haos sagledao kao prostor između praprostora i bezdana, odnosno zemlje i neba iz koga su se stvorile nove forme, odnosno svjetovi. Predstavio nam je haos kao nužnost zahvaljujući kojoj više vrednujemo proces stvaranja nečeg novog prilagođenog nama i našim potrebama. Stvaranje je posljedica haosa. Na granici haosa, Njegoš se prosvijetlio uvjeren da je samo Božiji um kosmički bezgraničan i haotičan atraktor (sila ili tačka privlačenja), a  da je svaki drugi ograničen. Stoga je autor podražavao Njegošev pristup haosu kao izvoru reda i zametku novog oblika ili svijeta, pa i organizacionog.

U djelo, autor je iz sfere menadžmenta uveo pojmove lider sluga i majstor svoga posla, dajući analoški pristup Njegoševom djelu i postojećim, savremenim uslovima crnogorskog društva.

Vladika Danilo je lider sluga, intelektualac, metafizičar koji promišlja do krajnjih istorijskih razmjera o nacionalno – političkim pitanjima i posljedicama rješavanja tih pitanja jer on na brdu stoji i „više vidi no onaj pod brdom“, „prečišća svijet na rešeto“, podređen je državničkoj ulozi koja iziskuje da upravo on realizuje politički plan, probudi „usnulo pleme“ Crnogoraca hrišćana, da usmjeri događaje tako da izbjegne bratoubilačko krvoproliće:

„Luna i krst dva strašna simvola

Njihovo je na zemljici carstvo…“.

Svjestan težine prolivanja ljudske krvi, Vladika oklijeva sa donošenjem odluke o istrazi poturica:

„grdni dane da te bog ubije

  koji si me dao na svijetu…“,

ali ne zato sto je kukavica ili mekušac, već zato što ne želi posijati sjeme razdora među braćom. Istraga je spontani istorijski događaj koji se u realnosti odvijao u etapama nekoliko godina na početku XVIII vijeka, a kojem je Njegoš u djelu „Gorski vijenac“, Vladičinom ulogom i likom, dao mitska obilježja. Iako dvostruko usamljen:

“… Jedna slamka među vihorove

Sirak tužni bez nigđe nikoga…“ ,

Vladika je čovjek visoke etike, samosvjestan, empatičan, otvoren, taktičan, humanista, slobodarskog duha, mislilac. On je atraktor svojih sljedbenika, opomena generacijama, uzor ili simbol. Osluškuje i poštuje riječi svojih saboraca, kao na primjer Vuka Mićunovića :

„Ne drži nas ovako vladiko,

no otršaj ovoliko ljudstvo!

Svako gleda što će čut od tebe,

A ti si se nešto zamrsio“

              Ili

„Ne vladiko ako boga znadeš,

kakva te je spopala nesreća

teno kukaš kano kukavica“.

Međutim, uvijek ostaje dosljedan sebi i svom stavu prema nekome ili nečemu.

U „Luči mikrokozmi“, Njegoš stihovima:

„Teško li se u polet puštati

Na lađici krila raspetijeh,

Bez kormila i bez rukovođe,

U beskrajni okean vozdušni …“ ,

univerzalno profiliše društvo na čelu kojeg treba da bude lider etičkih i intelektualnih karakteristika vladike Danila, izričući krajnji stav, da društvo koje nema rukovođu, ma kakvo bilo, prepušteno je sebi i stihiji.

U današnjim uslovima, autor smatra da onaj ko vodi i rukovodi zajednicom, mora biti sličan vladici Danilu. Lider sluga je nosilalac posebne odgovornosti jer mu je teže da zapovijeda, da rješava unutrašnju podijeljenost i neslogu, da osluškuje i poštuje  mišljenje i stav drugih a da se svoga ne odrekne, da bude nezavisna, čvrsta ličnost oslobođena udvorništva i kameleonstva, da se stalno preispituje, da mišljenje i stav ne zadržava za sebe već ga u dosluhu sa saradnicima dijeli, da promišlja o posljedicama svoga djelanja, da ima strategiju i viziju budućnosti i sl. Od njega se očekuje da bude „sluga“ onima kojima je nadređen kao vladika Danilo Crnogorcima, ali ne u smislu sluganstva i kameleonstva, već u smislu podređenosti njihovim potrebama, interesima i ciljevima, odnosno da njegova uloga bude zbirna uloga osmišljenja njihovim ulogama.

Iguman Stefan je tipski lik iz antičke književnost. U „Gorskom vijencu“ predstavljen je kao simbol životnog iskustva („Sve što biva i što može biti, meni ništa nije nepoznato, sve što dođe ja sam mu naredan“) i filosofske mudrosti („Ti si mlad još i nevješt, vladiko, O da znadeš što te jošte čeka“!). Lišen očnjeg vida, slika i utisaka materijalnog svijeta, on ima „duhovni vid“ koji mu je najpouzdaniji put do otkrivanja istine, kojim vidi i spoznaje nevidljivo. Principi dijalektike o opštim zakonima kretanja i razvitka prirode, društva, mišljenja, Igumanu Stefanu su polazište u tumačenju suprotnosti: duša–tijelo, more-bregovi, zima-ljeto, vjetri-vjetrovima, živina s živinom, narod s narodom, čovjek sa čovjekom, dnevi sa noćima, dusi s nebesima.. , a sve suprotnosti počivaju na napadu i odbrani. U takvom svijetu čovjek je slabo kratkovjeko biće, naročito onaj čovjek senzibilitetom sličan Vladici ili Igumanu Stefanu, koji osjeća više od drugih i vidi dalje od drugih, koji mora neprestano da vodi bitku za očuvanje suštine svoga bića-ljudskosti, identiteta, ali i identiteta zajednice kojom vlada.

„Svijet je ovaj tiran tiraninu,

A kamoli duši blagorodnoj!“

Iguman Stefan koristi iskustvo-životno i duhovničko, vješto se snalazi i djeluje u konkretnim prilikama jer njegovih 80 ljeta, duhovnička misija i bezvidost su trojstvo koje ga čini živim svecem među Crnogorcima. Načinom svoga djelanja, ovaj lik prevazilazi granice prostora i vremena, nenametljivo se postavljajući kao rezoner ili glas razuma Crnogorcma i koji u njegovoj duhovnočkoj prizmi jesu brojem mali narod, ali su duhom veliki i snažni ili, kako kaže sam autor: 

„Mi smo najveći mali narod u Evropi“.

U Šarovićevom djelu, Iguman Stefan je majstor svoga posla. Takođe, autor ističe neophodnost da svaki lider sluga usvom profesionalnom razvoju treba da prođe fazu majstora svoga posla i da bi mu to bio dodatni kvalitet koji bi mu olakšavao i omogućavao da bude na nivou svoga zadatka. Majstor svoga posla svojom duhovnom inteligencijom uvijek povezuje tri vremenske dimenzije: prošlost, sadašnjost, budućnost ne pristajući na kompromise. On je taj koji pomaže liderima da usmjere djelovanje tima ili zajednice sa konkretnom vizijom budućnosti ka ostvarljivom zajedničkom cilju kao opštem dobru.

Navedene dvije uloge su u interakciji, međusobno se prepliću i dopunjuju, jedna bez druge bi se obesmislile ne samo u Njegoševom djelu, nego i u savremenim uslovima crnogorskog društva.

U „Gorskom vijencu“ je predstavljen epski lik crnogorskih brda, vojvoda Draško, herojski manje naglašen u odnosu na druge likove. Našavši se u Mlecima: na ulici, u sudu, usred pozorišta  gotovo karikaturalno izlaže lične utiske o utamničenoj civilizaciji Latina, vjekovnih neprijatelja crnogorskog naroda. Što ga Njegoš autentičnije slika, u njegovom prostodušnom i nenametljivom, ali zdravom humoru, vojvoda Draško je superiorniji, nadmoćniji, prije svega u etičkom smislu. U Draškovom podsjećanju Evrope kakva je ona sama: od načina odijevanja, kuhinje, međuljudskih odnosa, odnosa institucija sistema prema malom čovjeku, slike brodogradilišta („…Jadna naša braća sokolovi, Dalmatinci i hrabri Hrvati,,,“) do pozorišta, Njegoš je u ovaj lik utkao svoje stavove i viđenja tamošnjih prilika i svijeta u njima. Novac („Bogatijeh bješe pogolemo, od bogatstva bjehu poluđeli, đetinjahu isto kao babe… “), špijunaža, mučenje ljudi („Što pogani od ljudih činite? Što junački ljude ne smaknete? Što im takve muke udarate ?…“), podmitljivost, podvale, laž („Da ne bješe pod onim imenom, ne šćaše se bojat od uroka“, viđenje vladara), klevete, strah, mučka ubistva su svakodnevica Zapadne Evrope za razliku od male Crne Gore koja u to vrijeme krvlju brani slobodu i čast, čime se naglašava njena herojska priroda. Uloga ovoga lika nije samo humoristički okvir i vedrija strana Njegoševog spjeva „Gorski vijenac“, nego potreba da se ukaže na ukorijenjenost i prisustvo devijantnih pojava i mana društva kroz različite istorijske faze razvoja i civilizacijske miljee zapadno-evropske i patroijarhalno-plemenske kulture u njihovoj oprečnosti.  

U uslovima današnjeg crnogorskog društva, autor registruje grabež, podmitljivost, lakomislenost, sebičnost, korumpiranost, nemaštinu i sl., a time i produbljen jaz između onih koji nemaju elementarne uslove za život i onih koji imaju dovoljno. Upravo je to pohlepno-palanačka svijest koja razrađuje stil svoga djelovanja na ovaj način i kreira negativnu kulturu kojom se umanjuje bilo kakva mogućnost za poboljšanje kvaliteta života. Klica te “kulture“ je u nepoštovanju čovjeka i degradiranju odnosa čovjeka prema čovjeku. Palanka, ističe autor, postaje opšteprihvaćen stil ponašanja i djelovanja društva u kojem su uslovi za samorealizaciju pojedinca potkovanog i osnaženog duhovnim kapitalom i spremnog na borbu za dokazivanje pravde minimalni, čak i nemogući. Stoga su navedene pojave izvor nezadovoljstva, nesigurnosti i frustracija, naročito za one koji žive na rubu života. U cilju preživljavanja, i jedni i drugi u tom procesu „samodokazivanja“ i „samoispunjenja“ gube suštinu bitisanja – čovječnost. Njegoš je, naročito u „Luči mikrokozmi“ govorio o čovjeku, o duši ljudskoj koja je stvorena da živi slobodana ne samo na Zemlji, nego i u višem svijetu. Nasilje, glupost, bezumlje, tirjanstvo, legalna pljačka su danas uobičajeni zemaljski oblici ljudskog djelanja koji su, nažalost, posljedica odsustva moći čovjekovog rasuđivanja, prije svega, etičkog, istovremeno i suština čovjekove gluposti. Čovjekov duhovni ili inteligibilni svijet je sastavljen od iskri /luča/ duhovnih čestica, a monade (pojedinačne duhovne supstance u kojima je sadržana prošlost, sadašnjost, budućnost) pripadaju svjetskom poretku (koji se dijeli na duhovni i materijalni). Stoga je čovjekova volja slobodna, a polazište njenih akcija je etika. Inspirisan Njegoševim djelom i prilikama u kojima se našao, autor polazi od znanja i vaspitanja koje svoj izvor i okvir ima u etičkom kodeksu pojedinca.

Prema autorovom kazivanju, u tački bifurkacije (račvanje, grananje) nije moguće ništa predvidjeti, a u navedenim uslovima suština čovjeka i društva, kao i bilo kakva promjena, sačuvati se može jedino dotokom ili „upumpavanjem“ duhovnog kapitala koji obezbjeđuje duhovna inteligencija, dodajući tome očuvanje temeljnih vrijednosti zajednice i obezbjeđivanje početnih uslova za kontinuirani oporavak društva. Duhovni kapital je prema autoru“ spasilac“ od najezde palanačko-pohlepne svijesti koja ophrvana prizemnim i gramzivim aspiracijama, ipak, ostaje nemoćna pred snagom duha.

“Ova knjiga sadrži neopisive dragocjenosti, navodi čovjeka na duboka  razmišljanja, obogaćuje ga svestrano i svako ko je pročita neće biti isti čovjek, postaće mnogo čovječniji.” (Slavka Bogavac ”Od duhovnog blaga do društvenog preobražaja”, “Montenegrina”).

Studija „Njegoš, haos i preobražaj društva“ danas,  kao i budućim generacijama će predstavljati analitičko – kritički svjetionik preobražaja društva na svim nivoima: vaspitnom, obrazovnom, kulturološkom i istorijskom, klicu otrježnjenja i osvješćenja za one pojedince koji znaju više i mogu bolje, vaspitane, obrazovane, stručne, ali će biti i stručna literatura iz teorije menadžmenta. Tražeći potporu u nauci (društvenoj i prirodnoj) i duhovnom nasljeđu, autor demistifikuje gotovo utopijsku ideju ličnog i univerzalnog preobražaja koji je postavio kao zadatak, praveći prvi korak na tom putu , pa ovu knjigu treba shvatiti kao hrabar i nesebičan poziv da se ne čeka da se kosmičko klupko odmota već da se shvati da smo dio sociološkog kosmosa u središtu kojeg je iskristalisan višeslojni društveni problem za koji se mora naći rješenje.

Piše: mr Irena Ivanović

                                                                                                       

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime