Inkluzivno obrazovanje u svom istorijskom hodu prošlo je mnoge faze sa neprestanim turbulencijama, kako u Crnoj Gori, tako  u okruženju i svijetu. Ono je dobrim dijelom vezano za univerzalno ljudsko pravo svakog djeteta, pravo na obrazovanje. Pri tom, čovječanstvo se moralo izboriti, nimalo lako, za spomenuto pravo djeteta a posebno djece sa smetnjama u razvoju. Često su  društva u svom civilizacijskom toku pala na  ispitu humanosti i etičkom poimanju čovjeka kao pojedinca. Civilizacijski pad i negiranje čovjeka, najbolje se može vidjeti u odnosu prema djeci i osobama sa smetnjama u razvoju. Čak su filozofi Platon, Aristotel i dr. svojim  negativnim stavovima prema osobama sa smetnjama u razvoju, doprinijeli da se odnos prema spomenutoj populaciji ne mijenja kroz vjekove. Pri tome treba istaći  dinstikciju između brige, zbrinjavanja  i obrazovanja djece i omladine sa smetnjama u razvoju. Obrazovanje je počelo veoma kasno ne samo u Crnoj Gori, već i u svijetu.

Briga o osobama sa smetnjam u razvoju na našim prostorima vezana je Crnogorsko primorije. Postoji podatak da je u Grblju na Crnogorskom primorju, bio donešen Grbljanski zakonik, daleke 1427. godine, kojim su bile precizirane mjere i aktivnosti u cilju zaštite osoba sa invaliditetom. Kotorski i dubrobački arhivi čuvaju dragocjenu građu o brizi osoba sa smetnjama u razvoju. Poznato je da je u Kotoru, 1350. godine osnovana bolnica Svetoh duha; bolnica Svetog križa, osnovana 1372. godine; Leprozijum, nalazio se van zidina starog grada Kotora, osnovan 1431. godine. Postojala je i bolnica Svetog Jovana i Svete Marije, ali nije poznata godina osnivanja.  

Tek poslije drugog svjetskog rata  u Crnoj Gori, otvorene su institucije, za vaspitanje, obrazovanje i rehabilitaciju djece i omladine sa smetnjam u razvoju. Prva ustanova koja je otvorena poslije drugog svetskog rata na teritortiji Crne Gore je “Dječiji dom” u Kotoru. Dom za gluve je  ustanova koja je otvorila vrata djeci sa smetnjama u razvoju, daleke 1946. godine u Bijeloj u Crnoj Gori. To je preteča današnje ustanove koji nosi naziv Resursni centar za školovanje i rehabilitaciju lica sa poremećajima sluha i govora dr Peruta Ivanović. Godinu dana kasnije osnovan je Dom za slijepe u Perastu, koji se kasnije 1965 dislocira u Titograd sa proširenim obimom djelatnosti pod nazivom Zavod za školovanje i profesionalnu rehabilitaciju invalidnih lica. Sadašnji naziv ustanove  je  Resursni centar za djecu i mlade Podgorica. Godine 1948. u Donjoj Lastvi kod Tivta, osnovan je  Dom za vaspitno zapuštenu djecu. Bio je namijenjen djeci koja su tokom rata izubila roditelje. Za djecu sa intelektualnim smetnjama osnovan je Centar 1. jun koji je počeo da radi 1978. godine u Podgorici.

Možemo zaključiti da se odmah poslije drugog svjetskog rata u Crnoj Gori osnivaju institucije za vaspitanje, obrazovanje, smještaj i rehabilitaciju djece, omladine odraslih osoba. Njihov rad pratiće usponi  i padovi, oskudice, brojne teškoće i najzad uspjesi. Svaka decenija u kojoj su se razvijali poslije rata bila je teška, puna izazova, nepredvidiva za korisnike kao  zaposlene stručnjake u njima. Često se lutalo, traženi su pravi putevi, kako bi osobama sa smetnjama u razvoju bilo bolje, ljepše i korisno sa krajnim ciljem, što većeg osamostaljivanja u životu.

Stručnjaci iz specijalnih ustanova a današnjih resursnih centara, tokom decenijskog rada, stekli su izuzetno iskustvo i znanje u radu sa s djecom sa smetnjama u razvoju. Njihova posvećenost djetetu, bila je i ostala glavni pokretač rehabilitacije, vaspitanja i obrazovanja djece sa smetnjama u razvoju u cjelokupnom obrazovnom sistemu Crne Gore. U sadašnjim resursnim centrima, vaspitanje i obrazovanje djece i omladine, ograničeno je brojem djece koja se upisuju u spomenute ustanove. Strategijom inkluzivnog obrazovanja, te aktuelnim Zakonom o obrazovanju djece sa smetnjama u razvoju, propisano je da se u resursne centre upisuju djeca, samo u izuzetnim slučajevima, kada je to najbolje u interesu djeteta. To podrazumijeva upisivanje djece u redovne škole, koje su širom otvorile vrata djeci sa smetnjama u razvoju. Ideja koja ostvaruje i koja je aktuelna, koliko i ideja i o obrazovanju djece. No, prateći razvoj resursnih centara, kroz svoju istorijsku i pedagošku komponentu, inkluzivno obrazovanje je skopčano sa brojnim izazovima a oni se odnose na: stručne kompetencije nastavnika,  stava društva, odnosno razvoju sveukupnog inkluzivnog društva u  Crnoj Gori; arhitektonskih prepreka; opremljenosti škola adekvatnim nastavnim sredstvima za rad sa djecom sa smetnjama u razvoju; otpor roditelja prema promjenama..

Stoga je saradnja redovnih obrazovnih institucija sa stručnjacima iz resursnih centara, prijeko potrebna, kako bi se neodumice, neznanje, eventualni stavovi  prevazišli ili sveli na najmanju moguću mjeru. Bilo kakvo drugo ekesprimenitisanje na ovom vrlo osjetljivom polju ide u neuspjeh sa posljedicama, koje se prije svega tiču djeteta, kao osnovnog subjekta obrazovanja. Obrazovanje djece sa smetnjama u razvoju je jedan kontinuirani i intezivan proces u kojem se struka i savremena svetska dostignuća moraju valorizovati. Naravno prilagodivši sve aktivnosti, razvoju našeg društva. Na taj način stremićemo ravnopravnosti svakog pojedinca kao sastavnog dijela savremenog društva.

Piše: Mr Zoran Bošković

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime