Moglo bi se reći da je istorija ljudske civilizacije na svoj način i istorija govora mržnje i njegovih pojavnih oblika, dakako instrumentalizovanih u funkciji širenja i nametanja ideologija, politika, vjera, ubjeđenja i interesa.

Govor mržnje kao monocentrični duhovni, etnički, kultorološki i politički obrazac izraz je konfliktnog u čovjeku i društvu, posredstvom kojeg se poništava trpeljivost, tolerancija i inkluzivni principi demokratskog društva. Mnogi od takvih govora opredjeljivali su na svoj način sudbinske tokove istorije čovječanstva – ratovi, sukobi, etnička čiščenja, segregacije, diskriminacije, izražajna su polja govora mržnje sa kojima se civilizacije i danas nose, ne nalazeći adekvatne a ni posebno brze alate borbe.

Rezultat takvog govora jeste širom svijeta sve izraženije nasilje, ksenofobija, netolerancija kao podsticaj širih okvira mržnje i konflikata. Ne slučajno, jula 2021. Generalna skupština Ujedinjenih nacija, istakla je zabrinutost zbog „eksponencijalnog širenja govora mržnje“. Od rudimentarnih prapočetaka kao primitivnih oblika mržnje, do današnjih novih tehnologija digitalnog doba, neke stvari, ciljevi i namjere ipak ostaju iste. Znaci i govor ugrožavanja ljudskih prava, prava na različitost i identitet, posebnost i slobodu misli i izražavanja, okvir je konstantnog polja koji opredjeljuje značajan broj politika, ideologija, sistema i političkih narativa.

Demokratsko društvo podrazumijeva slobodu izražavanja i rasprave ideja, no to istovremeno ne znači zloupotrebu tih sloboda na način ugrožavanja prava drugih ljudi. Zloupotreba prava na slobodu govora i izražavanja najšireg obima, uzrokovala je govor mržnje, koji je nažalost postao naša svakodnevica. Njegova pojavnost širokog je radijusa, od usmjerenosti prema etnicitetu, religiji, manjinskim grupama, polu, životnoj dobi, političkim protivnicima…

U retoričko – komunikološkom pristupu govor mržnje se oslanja na izazivanje i podsticanje negativnih osjećaja publike prema tretiranim grupama, koje se diskvalifikuju i diskriminušu pozivom na nasilje, uskraćivanje ljudskog dostojanstva i drugih izražajnih oblika ove vrste govora. Temelj preporuke za prepoznavanje govora mržnje, bazira se na definiciji Ujedinjenih nacija koje definišu govor mržnje kao „svaki oblik komunikacije u govoru, pisanju ili ponašanju koji napada ili koristi pežorativni ili diskrimitarni jezik u odnosu na osobu ili grupu, na osnovu njihovih odlika, njihove vjere, etničke pripadnosti, nacionalnosti, rase, boje kože, porijekla, pola ili drugih odlika“.

Govor mržnje, taj razarajući alat po stabilnost i koheziju društva, danas nažalost koriste svi – političari, mediji, korisnici društvenih mreža, navijačke grupe, koji svojim narativom poništavaju različitost i razlike u stavovima, vrijednostima, mišljenjima i perspektivama. Stvarnost ima svoje lice i naličje, tek naoko banalne riječi, tekst i neprihvaljiv govor, uvrede i prijetnje, savremenim kanalima komuniciranja generišu stvarnost čija pojavnost programirano eskalira u radikalan govor mržnje.

Kvantifikacija govora mržnje udružene sa alatima digitalnog svijeta i svim hibridnim prelazima od mržnje do konflikta, cinično će nas dovesti do pitanja, ima li danas drugog govora osim govora mržnje? Sa aspekta sociološko-antropološko-kulturoloških paradigmi, važno je izučiti, prepoznati i edukativno ukazivati na uzroke, podsticaje i motive destruktivnog govora mržnje. Iako takav govor, svaki za sebe nosi specifike, ipak fenomenološka i pojavno-izražajna strana nosi zbirne, jedinstvene tipizirane karakteristike i motive govora mržnje. Prije skeniranja i razlaganja tih uzroka kao rodnog mjesta govora mržnje, poslušajmo i pročitajmo, tu oko nas, šta nam i zašto govori mržnja?

piše: mr Željko Rutović