.

Vjeruje se da je ovaj izvor nastao od glasa onog mladića kojeg je voljela Zelena. Kao što ste sigurno čuli, babo je Zelenu dao drugom, a ne voljenom bećaru. Nije mogla Zelena da ga prežali. Stalno je išla do jezera i u tišini plakala. Njene suze su se zajezerile pa su od njih nastala dva jezerca kod Hridskog jezera – Zelenine oči. Kada su svatovi sa Zelenom pored jezera prolazili, skočila je ona u njegovu tamnu dubinu i u vilu se pretvorila, a svatovi u borove – čuvare.
Mladić kojeg je voljela Zelena, čekao je sa svojima svatove, ali oni nikako da stignu. Krenuo im je u susret sa momcima iz katuna. Ne naiđoše na svatove. Ni čobani koje su sretali nijesu vidjeli svatove. Niko nije znao šta je bilo sa njima, pa se momci u svoj katun vratiše, a samo mladić koji je Zelenu volio nastavi da je traži. Tražio je Zelenu po brdima i dolinama, klisurama i grebenima, šumama i rudinama i dozivao je iz sveg glasa. Kada je tako dozivajući Zelenu stigao blizu Hridskog jezera, zemlja se od njegovog glasa raspukla i izbio je jaki mlaz neobično hladne i bistre vode. Tako je nastao Hridski studenac. Čestice pijeska u njemu presijavaju se kao zrnca bisera. Čim je voda potekla iz Studenca, mladić se okamenio. To je onaj kamen iznad Studenca.
Kada tamna noć padne na jezero, a tišina se raširi hridskim gorama, kršima i rudinama, ponekad iz jezera ispliva predivna plavokosa djevojka – jezerkinja vila. Tada ona sluša žubor vode što iz Studenca otiče ka Temnjačkoj rijeci, jer je podsjeća na glas voljenog mladića.

Izvor: avlija.me; piše: Ramo Markišić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime