Nedavno sam u „Novoj slobodi“, beranskom listu, stariji broj,  čitao tekst „Princ sa Lima“, autora mr Željka Rutovića, u kojem autor nadahnuto piše o obnovljenom hotelu „Berane“. Tekst mi je vratio emocije iz mladosti i potrebu da ponovo budem dio ovoga toploga kutka. U tom tekstu, Rutović kaže: „Hotel  Berane od 2017. živi svoju novu mladost, svoj drugi život. Podjednako sa njim živi novi život grad Berane i njegovi stanovnici. Nalik princu sa Lima, hotel odiše neobičnim gospodstvom, mirnoćom i stilom dostojnim aristokratskog porijekla. Svaki zahvat u prostoru nijansiran i pažljivo studiran govori nam da je tu sve na svom mjestu. Svaki ugao, linijski raspored i simetrična konfiguracija pozivaju na nužno jedinstvo objekta i prirode. Bez šminke i kič terora ukupan ambijent kreira sliku nestvarne simetričnosti u kojoj je sve usklađeno. Materijali i priroda, čovjek i prostor, linije stvarne i one zamišljene… Usklađenost u realnosti koja vas jedino i samo vraća životu. Sasvim dovoljno da vam se kao u ritualnoj poetici ureže zapis stanja neobičnog mirovanja. Nalik misli da su urbanisti i arhitekte (ili bi trebalo da budu) filozofski umovi grada, svoje mjesto tišine u kojoj se misli, meditira i (re)kreira duhovna čovjekova simbioza, našao je hotel Berane. Kao da je u nekoj dalekoj kosmogoniji to parče zemlje, kolijevke, čuvano upravo za njega, hotel se udobno smjestio, tu na obali Lima gdje misli i energije, odišu harmonijom dostojne poretka veličanstvenih. Veličanstveni hotel, veličanstveni Lim. Nijemo se gledaju i mnogo kazuju. Naslonjen na vodene jastuke Lima hotel nudi za svakog po nešto. Liricima pjesnički motiv i san čežnjive duše, misticima tajanstvenu dubinu Lima koja propituje i traži mjere ljudskih izvora i ponora, boemima nesputanu i raspusnu slobodu rijeke, slikarima čar prirodnog platna koje se doziva i oponaša, traži i sabira u umjetničkom imaginariju, nostalgičarima ,,žal za mladost“ i pretresanje arhiva duše iz kog izbijaju oblutci sa obala Lima, dječja graja, mladalačka vatra izvorne ljepote momaka i đevojaka, pijanstva i ljubavi; dijaspori zov seoskih katuna, prela i sijela, mobe, mirisa zemlje, vlati pokošene trave, kofera i prtljaga, strane stanice i sna domaće slamarice, majke, oca, učitelja, i sve dalje i dalje, do tamo nekog dalekog svijeta, koji nikad neće imati pogled sa terase ,,Berana“ niti će ikad okom upijati boje kao što je zeleni smaragd ljepote Lima; strancu gostu nudiće ,,Berane“ nezaborav doživljaja i sjećanja po kome se vrijeme drugim mjerama mjeri i pamti; romantičarima iskre načetog dana i zvjezdani pokrivač koji mjesečevim smiješkom krasi rijeku života; filozofima ontološko razumijevanje relacije između života i smrti; i tako za svakog ili po nešto, ili sve, tek sa naklonom ovom hotelu se vraća i raduje čovjek. A tamo gdje je povratak tu je i život u kojem nalik Limu sve brzo teče i sve se po prirodi mijenja“.

Ljetošnji povratak i boravak u Beranama, rodnom gradu, koristio sam da svakodnevno dio vremena provedem na živopisnoj terasi ovoga „princa sa Lima“. U jutarnjim satima sam u tišini slušao Lim. Razgovarao sa njim. Bilo je to više od poezije u koju je davno ušao…

Pored predivnog hotelskog ambienta, ljubaznih i neposrednih domaćina ove turističke kuće, posebno sam, i dodatno, impresioniran činjenicom da je Princ postao i kulturni centar  –  posebno njegov Salon „Ivangrad“, koji je ukusno opremljen, a sa čijih zidova nas motre ljudi i vremena. Nostalgija i ukus!

Književni programi u ovom salonu i na terasi, u organizaciji NVO „Beranda“ i menadžmenta Hotela,  bili su prilika da ispratimo otmjenost i dostojanstvo i programa i publike. Književne večeri „Limski triptih“ posvećene pjesniku Dragomira – Dalu Ćulafiću, novinaru i publicisti Slobodanu – Slobu Vukoviću i omaž preminulom piscu Dobrašinu Jeliću su pokazali vrijednosti kulture i ljudi ovoga kraja, ali i oduživanje duga prema zaslužnicima. Stapala se Ćulafićeva poema „Još me ima“ sa talasima Lima i putovala dalje. „Putokazi Slobodana Vukovića“ su nam davali smjernice  za dobre putopise, reportaže, intervjue, a omaž  književniku i kritčaru Dobrašinu Jeliću je potvrdio da Beranci ne zaboravljaju.

Posebno je bilo toplo i emotivno predstavljanje knjige Adema – Ada Softića „U sjenci Feminog oraha“. Oživjele su uspomene, prohodali ljudi, proradile institucije. Oživjelo je Berane u toj knjizi. Prošlost je postala dio nas zauvijek upamćena. Žal za prohujalim i sačuvana radost. Melem za nezarasle rane i ožiljke. Sve je mirisalo na prošlost koja traje. Prošlost koja se uselila u Hotel – novi kulturni centar.

Veče humora i satire posvećeno Budimljaninu Radivoju – Lalu Bojičiću, održano na srednjoj hotelskoj terasi, nad talasima Lima, otkrilo je još jedan ukusni kutak za kulturu. Njegovi: „Ošišani jež“, „Knjižurina“, Aforizmi“, driblinzi duha na malom prostoru…Slušao nas je Lim i mi njega.

Raduju me i najave novih programa i kulturno oživljavanje svakog dijela „Princa sa Lima“, ali moj povratak za Beograd me onemogućava da uživam u njima. Pratiću ih odozgo u uvjerenju da će moji ponovni dolasci biti nove prilike da uživam u ovom novom kulturnom centru. To je mom rodnog gradu nedostajalo!

Hotel „Berane“ je otvorio svoja vrata za turiste i svoja njedra za kulturu. Jedinstven po svemu! Hotel koji je i više od toga!

I, opet,  moram, na kraju, sjajni Rutović: „Kada dan gasne, a duša sa terase sniva, ožiljci života mirisom Lima zarastaju, prerastajući u pečat vremena koji se u ramu hotela, terase, obale Lima i oblutaka vjekova, pre(sabira) nekim unutrašnjim sporijim kalendarom iz kog šapuće T.S.Eliot ‘gdje je život koji smo izgubili živeći.“

Kulturni život je sada u Hotelu „Berane“.

                                                                                  Piše: Živko Babović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime