Januarska noć nalegla na Grančarevo, selo ispod planine Lise. Sjeverac kovitla pramenove sniježne prašine. U kući Radosava Vojinova, junaka sa Glasinca i Mojkovca, nosioca Zlatne Obilića medalje, ranjenika sa Stožera, čovjeka plemenite i umne riječi, pet-šest uglednih komšija došli  da ga posjete  nakon desetodnevnog liječenja u Bjelopoljskoj bolnici.

-Rašo, orle ljudski izgledaš dobro. Oporavio si se, a nijesam se nadao pravo da ti kažem. Kad smo te skoro u besvjesnom stanju, na nosilima, ponijeli u bolnicu msilili smo to nam je poslednje viđenje. Sami te Bog spasio smireno, snažnim glasom poče Stanko Milošev.

-Šta Bog!? Spasao me doktor Vuković! To je ljudeskara, čovjek iz punih usta. Tih, pažljiv, pun poštovanja za bolesnika. Njegov odnos prema pacijentu čini da i terapija koju odredi djeluje blagotvorno. Prva dva dana lebdio sam između života i smrti. Treći dan osjetih vraća mi se život, progledah, dobih glas – mogu da sjednem…

 Četvrti dan u bolnici. Vizita, na čelu ekipe ON -doktor Božo Vuković. Na licu osmijeh. Pruži mi ruku, kao da se znamo godinama. Sa istom pažnjom priđe i Jovanu i Jonuzu. “Ti ćeš, Jonuze, sjutra kući. Sa tobom, obrati se meni, družiću se još par dana. Biće prilike da malo razgovaramo  …

Dan  pred odlazak kući dođe medicinska sestra: „Đede, zove Vas doktor Vuković u u ljekarsku sobu.“ Srećom bijah se obrijao da ne idem neuredan kod gospodina doktora.  Kad kročih u sobu, pođe mi u susret, čvrsto stisnu ruku i reče „dobro mi došao“. Pokaza rukom na onaj otoman. Ljubaznost mu ne silazi s lica.

Začudih se: mlad čovjek, doktor, gospodin, završio velike škole, a tako prisan, jednostavan u kontaktu sa ljudima.

 „Znam dosta o tebi. Odlikovanja koja si dobio, tvoj odnos prema  domovini i ljudima. To što te zovu razgovordžijom i gostoprimnim domaćinom, u mnogome me podsjeća na ugledne ljude iz mojih Rovaca. Odrastao sam slušajući kako zbore, saznavao kako drže ljudsku riječ, kako znaju cijenu čojstva. Pričali su pribrano, smireno, bez naglašenog pametovanja. Svoje zasluge nikad nijesu isturali u prvi plan. Bili su to ljudi koji su između života i časnosti stavljali znak jednakosti…

„Hvala Vam doktore  što te ljude i mene barabarite. Uvjerio sam se ovih dana da dobar glas koji ide pred vama ima utemeljenje u Vašem činjenju, u Vašoj riječi,u osjećaju prema čovjeku u nevolji. Imao sam priliku da u ratnim strahotama na Drini i Mojkovcu  izbliza vidim Rovačko čojstvo. Ima Vam po kome doći. Ovo što Vi činite u bijelom mantilu junaštvo je koje se potvrđuje pameću… Ako nastavite ovako bićete i Vi glasiti rovački i crnogorski junak novoga doba…

 „Primakao si osamdesetoj godini života. Ima li što zbog čega se kaješ?

 -Ima, ima…ali uzalud. Ja sam kriv što mi se loza  gasi…

 Upitan  pogled mu se zadrža na mom licu?

„Sin, jedini koji koji mi je živ ostao, htio je da se ženi djevojkom od tanke loze. Rekoh mu: ovdje u ovaj dom  ona neće kročiti. Ja hoću, sine, snahu od ugledna roda. Hoću da imam prijatelje da se ponosim njima. U pet sela okolo nema oca koji ne bi bio srećan da mu šćer zaprosimo, a ti se uhvatio za repu bez korijena. Nemaš moj blagoslov i nećeš ga imati… Tada mi je oštro rekao: -Neću se oženiti drugom đevojkom. Ova kuća neće propjevati dječjim plačom, niti ćeš mojom ženidbom sticati te tvoje ugledne prijatelje!

Božu sjeta i osjećaj dubokog saosjećanja na licu. „Volio bih da ovo na kaju nijesam čuo“, reče tiho.

Piše: R. Perišić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime