Ćamil Sijarić je još jedan naš pomalo “skrajnuti” pisac, pod uticajem podjela koje su imanentne ovim prostorima. Moćnici ovog doba to makijavelistički koriste, i tako će biti dok ljudi ne spoznaju da na ovom svijetu imaju misiju da budu doprinosni građani, sa ciljem širenja opšteg dobra, a ne samo puki posmatrači i zatočenici podneblja u kome bivstvuju.

Sijarić je pisao o ljudima iz Gornjeg Polimlja (Bihora), koji su bili određeni tim omeđenim prostorom, živjeći strogo poštujući običajne norme, sa veoma malo prostora za kreiranje ličnog izbora, kojim bi iskustveno i esencijalno izmijenili životni usud, savlađujući kamenitu svezu moralno-religijskih zabrana! Slojevita ljubavna tematika ljudi sa tog kraja je prožeta u situaciji kada se pojedinac svojevoljno upusti u borbu sa nužnim datostima, gore opisanim, vođen (varljivim) ali veličanstvenim nadama mladosti, koje su oivičene vjerskim i običajnim zabranama, a iste prati metafizički strah – katalizator biti iliti suštine životne akcije tih ljudi!

Na ovom prostoru, ljubav ima iscjeljiteljsku moć da, od konzervativnog pojedinca Kasabe, stvori hrabrog otjelotvorenog Odiseja, spremnog na svekoliku žrtvu zarad ostvarenja ideala iskonske LJUBAVI. Čarolija pripadanja drugom ljudskom biću, kojeg voliš vise od sebe i sopstvene porodice, iako si svjestan da su protiv te ljubavi svi (uključujući pretke i nerođene potomke), jeste let Feniksa iznad pepela prolaznosti; bezuslovna bezizlaznost takve ljubavi jeste istinska ,, čaša žuči ( koja) ište čašu meda”, stvarajući od običnih smrtnika paradigmatične pobjednike – žrtvenike!!!

Piše: Mladen Španjević

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime