Vujo Jurišević iz bjelopoljskog sela Mojstira ostao je bez desne ruke, ali to mu nije smetalo da postane primjer pregalaštva, dobrog domaćina i uspješnog aktiviste. Ovaj 71-godišnjak ostao je bez desne ruke u 25. godini dok je pokušavao da baci dinamit. Tvrdi da mu je tada mozak na trenutak “zadrijemao” te da je samo nijemo gledao kako mu se fitilj presavija preko ruke. Kada je došao sebi bilo je već kasno, fitilj je dogorijevao, preostalo mu je jedino da zabaci šaku dalje od tijela, dinamit mu je tada otkinuo dio podlaktice i šaku. I dok bi se neko drugi predao razmišljajući da mu je život uništen, Vujo je nakon nekoliko dana promišljanja odlučio da se uhvati u koštac s problemima. Imao je tada sa suprugom, Nadom, četvoro djece a brinuo je i o roditeljima. Kada su bolovi utihnuli, krišom je testirao šta može da uradi jednom rukom. Ubrzo je počeo da kosi, vozi traktor te da koristi traktorske priključke. Borba za opstanak je počela. “Sa sto trideset ovaca povećao sam stado na sto osamdeset, u novoj štali uskoro je bilo dvadest muznih krava, imali smo i nekoliko koza, konja, ubirali med od čela i sabirali šljive ”, prisjeća se Vujo tih teških dana. Mnogo mu je značila podrška porodice, svih u selu i van njega.

Ubrzo su mnogi, s obzirom na njegovu upornost i rezultate, zaboravili na njegovu ruku pa su ga birali za prvaka u svim akcijama i inicijativama u Mojstiru i okolini . “Izabrali su me za predsjednika režijskog odbora za elektrifikaciju sela. Brzo smo sakupili novac i za njega kupili kaleme i sve ostalo što je bilo potrebno. Sve to doćerali u selo i postavili stubove. Elektrodistribucija je samo zategla i zakačila žice”, kaže Jurišević. I, kada je stao čvrsto na noge, zadesila ga je nova nevolja, ostao je bez supruge Nade koja nije izdržala operaciju aorte. Kaže, da mu je njena smrt teža nego gubitak ruke. No, i u takvim okolnostima morao je gledati naprijed. Mada ga godine sustižu, pa sad manje radi, još uvek nema posla koji nije u stanju da obavi. Može sam da na traktor natovari i do dvjesta bala sijena te da ih spusti niz strme livade do gornjeg djela štale. Niz Mojstirske vrleti, kuda samo on smije, spuštao je traktor pun drva.

Nije svaki put sve išlo glatko, nekoliko puta se prevrtao, srećom nijednom se nije našao pod traktorom. Kaže, da nema koščice koju nije bar jednom lomio. Prije nekoliko godina kada je upao traktorom u jarak polomio je grudnu i ključnu kost, uz nekoliko naprslih rebara. “Ljekari su, tek nakon pet dana, mogli da kažu da sam ponovo pretekao”, uz osmijeh priča Vujo. Razlog za nove nevolje nije bio nedostatak ruke već loš teren i bespuće u selu u kojem rijetko ko smije da sjedne u traktor. “Glavna saobraćajnica prema selu, koju su mještani takođe sami radili, je u veoma lošem stanju. Voda je razderala put na kojem ima i veliki broj udarnih rupa. Loša putna infrastruktura je uticala da se broj punoljetnih stanovnika sela od prije desetak godina smanjio na svega šezdeset a bilo ih je preko petsto” – ističe Vujo.

Rekonstrukcijom puta mnogi koji su napustili imanja – došli bi, bar da pokupe ljetinu, oni koji su i do sada dolazili to će ubuduće raditi sa većim elanom a najveću korist će, svakako, imati preostali žitelji Mojstira.

Piše: Vukoman Kljajević

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime