Bilo je ljeto te godine, da bog sačuva. Nad Okladima se nebo zaolovilo. Danima ni sunca, ni mjeseca. Magla se umotala oko vrhova Lise, Pavića, Plavčeg brda… Vlaga ispila rod sa voćnjaka, povalila stabljike ječma i pšenice. Iz njiva, sto puta znojem zalivenih, što doskora bijahu nada da će u Bulatovom domu biti hljeba za gladna dječja usta đavolski  namiguje – glad.

Prvi sunčan dan zateče Bulata u njivi sa srpom u ruci. Grabi lijevom rukom stabljike sa nabubrelim zrnevljem, slaže iih u gomilice.

Biće, biće hljeba. Sjutra ću  opljevaviti guvno. Biće to prvi vršaj u selu. Ja moram da žurim, da otimam od neba, od Boga. Za ovu nejač, za četvoro, gladnih usta… Klasje palo na zemlju skuplja četvorogodišnji – sin prvjenac.

 -Tako, tako Mikašu, nado tatina… Skupljaj, skupljaj, sokoliću moj…

Jutro zateče Bulata na guvnu. Razastire juče požnjeveni ječam.  Pripema ga za vršaj, po kojem će tjerati mršavog konjća dok i posljednje zrno ne odvoji od slame.

– Jesi li to poranio nama u inat. Da ugrabiš, da ti ovršeš, a mi – crkli ostali. … Volio bi da umremo od gladi. Tada bi ti gubavo srce bilo na mjestu… Miči sa gumna te tvoje trtoljke od žita prije nego Arhip dođe. Eto ga nosi snopove ječma, sikće njegova najstarija sestra kao zmija kamenjarka.

Bulat zastade. Usmjeri pogled prema nebu, pa odmahnu rukom.

Sestro,  brzo ću ja ovo.VIdiš, tanak je vršaj. U kući nemam ni trnku brašna. Djeca danima žele koru hljeba…

Pucanj iz lovaćke puške prkide Bulata u pola riječi.

Mikaš, četvorogodišnje dijete bolno jauknu, pade na očeve grudi iz kojih je u jakom mlazu isticala krv. Šačicama pritisnu ranu u uzaludnoj nadi da će ustaviti krvarenje i da će tata, moćan i snažan ustati…

Piše: Radomir Perišić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime