Vuk je, kako kažu, hrabar, snažan, munjevit, opasan, odan, predator, omražen i poštovan, slobodan, divlji i  – zaslužuje da živi

Putevi čovjeka i vuka davno su se ukrstili, i taj nenadmašni predator, u divljini bez prirodnih neprijatelja, redovno je plaćao cijenu tog „poznanstva“. U zapadnoj Evropi je, recimo, svojevremeno gotovo potpuno istrijebljen, i onda su se oni koji su ušli u njegovo carstvo zadnjih godina sjetili da ga stave pod zaštitu. Ono malo vukova, što je tamo preživjelo, može sada mirno da vlada onim što je ostalo od njihovih divljih predjela.

Kod nas je priča malo drugačija. Za vukovima je, još uvijek, raspisana stalna potjernica. Uništavaju im se staništa, truju ih, postavljaju im zamke i zasjede, dižu hajke na njih, ciljaju ih kroz optičke nišane savremenih karabina, država daje nagrade za njihovu kožu… Metak u tijelu velikog predatora i, ako je kako moguće, njegovo razapinjanje na haubi auta i tijumfalno slikanje „ za novine“, kod nas je i dalje lovački san. Ipak, nijesu ni svi naši lovci u tom filmu.

dr Miloje Zejak na radnom mjestu

Kad bi se pitao doktor mojkovačkog doma zdravlja, pedijatar Miloje Zejak, inače, predsjednik lovačkog društva „Milorad Bulatović“, vukovi bi uživali u svim pravima, dobijenim od majke prirode.

Mogli bi, čak, da računaju i na pomoć čovjeka, ako im negdje zaškripi. Doktor Zejak, vjerovali ili ne, ne puca na vukove! Pored njega mogu mirno da šetaju – i šetaju! Jednom od njih je, prije desetak godina, čak i život spasio, pomogao mu da odraste.

Druženje s vukom

-Lovci su, u jednoj hajci, prije desetak godina, možda i više,  ranili mladunče vuka. Bilo je teško svega dva kilograma. Donijeli su ga kod mene. Očistio sam mu i ušio rane, davao mu antibiotike i mali vuk je preživio. Brinuo sam o njemu pune tri godine, odgajio ga i pustio u svijet kojem pripada. Gledajući ga kako raste, sve više sam poštovao njegovu snagu i hrabrost, brzinu, opreznost ali i vjernost i neku vrstu odanosti koju je pokazivao prema meni. Sve više sam cijenio i neki trag divljine i želju za slobodom, koji su se, kako je rastao, prosto, mogli osjetiti, vidjeti u njegovim očima. On je neumorni, hitri, tihi lovac, odan svom čoporu. On je pravi gospodar divljine. Za njega je lav obična mrcina. Vuk je veličanstvena zvjerka, to shvatite tek kad ga upoznate, i ne možete a da mu se ne divite. Za njega imam samo  neizmjerno poštovanje, a nikako metak, pojašnjava Miloje svoju tvrdu odluku da ni pod razno ne puca u najozloglašeniju zvjerku naših predjela.

Nije kriv

-Vuka prate mnoge predrasude zbog kojih je omrznut u narodu. On nije krvoločna zvijer, koja kolje sve pred sobom, kako se priča. Dokaz za to su i mojkovačka lovišta, sve bogatija srnom, divokozama, zečevima i drugom divljači, koja je prirodni plijen vukova. Kada bi vukovi, kojih ima u mojkovačkom kraju, ubijali kako se priča, ta divljač bi brzo bila istrijebljena. Dešava se, doduše, da vukovi napadnu stada ovaca i desetkuju ih. Mislim da se to događa zato što je čovjek ušao u staništa divljači i protjerao prirodni plijen vuka. Zato stradaju stada i vuk je tu nemilosrdan, kao da zna da su takve prilike rijetke. On, jednostavno, u prirodi tako ne lovi, a za te situacije ne treba kriviti njega već čovjeka. On samo pokušava da preživi u svijetu u kojem je mnogo toga protiv njega. S druge strane, vjerujem da iza mnogih napada na stada ovaca stoje psi lutalice, i da su vukovi, često, nepravedno optuženi, kaže Zejak.

U četiri oka

Imao je Miloje, nakon što je poprilično davno riješio da ne puca na vukove, nekoliko dobrih prilika da provjeri čvrstinu te odluke. Bilo je tu i susreta u četiri oka.

Prije sedam godina, u jesen, blizu katuna Rakovića na Sinjavini, ne toliko daleko od Crkve Ružice, na samo petnaestak metara od Miloja pojavio se vuk, a odmah zatim i drugi, tridesetak metara dalje.

Povjerenje i poštenje

-Stajali su neko vrijeme i mirno me gledali, a zatim lagano otišli, ne skrećući pogled sa mene. U njihovim pokretima i stavu nije bilo nikakve napetosti niti straha, kao da su osjećali da im, i pored puške koju sam držao u ruci, od mene ne prijeti nikakva opasnost, priča Miloje.

Iako ne puca na vukove, kao predsjednik lovačkog društva, po službenoj dužnosti obavezan je da organizuje hajke na njih, i učestvuje u njima. U jednoj takvoj zimskoj potjeri, tačnije čeki, preko dvadest lovaca napravilo je obruč oko jednog vuka u tarskim lugovima, nizvodno od Mojkovca. Vidio ga je samo Miloje. Nije, naravno, pucao.

-Išao sam pored vode i samo pazio da ne ugazim u nju. U jednom trenutku podigao sam poglad –na samo desetak metara od mene stajao je vuk. Gladali smo se, tako, jedno vrijeme, sve dok se on nije polako okrenuo i udaljio kroz vrbake i trnje. Očekivao sam da ću ubrzo čuti pucnje, i već sam ga u sebi žalio. Mislio sam, nema šansi da se izvuče, neko ga mora vidjeti. Ipak, uspio je da prođe neprimijećen pored toliko lovaca. Nekima i, kako se to kaže, ispred nosa, dobro se sjeća doktor Zejak.

Metak kajanja

Prije nego je, kao lovac, prešao na stranu vukova, Miloje je, ipak, pucao na jednog. Zbog tog metka se i dan-danas kaje.

-Pogodio sam ga u kičmu. Bio je živ kada sam prišao. Pokušao sam da ga gurnem puščanom cijevi, da vidim kako će reagovati, koliko je teška rana, a on je čeljustima zagrizao čelik, prije nego što ga je jedan moj kolega lovac dokrajčio. Tragovi njegovih zuba dobro se i danas vide na cijevi moje puške. Ta slika, taj zadnji pokušaj odbrane teško ranjenog vuka, često mi je pred očima. Žao mi je što sam pucao tada. Kad bih film mogao vratiti nazad sigurno je da ne bih ni pokušao da ga pogodim. Ali, to sad ne vrijedi. Metak je kao riječ, kad jednom krene nemoguće je vratiti, koliko god vam bilo stalo, veli Miloje.

Doktor Zejak je pedesetak godina lovac, ali vrlo rijetko puca. U lovu je zbog druženja i prirode, a voli i da gleda kerove u akciji. Meso divljači, kaže, nikad nije probao. Ići će i dalje u lov ali će, sigurno, pucati sve rjeđe. Sigurno je, kaže, i da „metak kajanja“, kada je instikt lovca, upisan u genima svakog čovjeka, proradio i kod njega, nikada više neće izaći iz cijevi njegove puške.

Jer, kako kažu, vuk je hrabar, snažan, munjevit, opasan, odan, predator, omražen i poštovan, slobodan, divlji –zaslužuje da živi!

Vuka treba zaštititi

U Crnoj Gori ima, kako se procjenjuje oko 250 vukova i njih bi, smatra doktor Zejak, trebalo zaštititi, iako još kod nas nijesu ugrožena vrsta. On kaže da zabrana lova ne bi, kako se mosli, dovela do nekog velikog povećanja njihovog broja.

-Brojno stanje vukova na nekom području regulišu oni sami, kroz borbe čopora za teritoriju i nekom vrstom planiranja potomstva. U čoporu, u kojem vlada stroga hijerarhija, pare se, naime,samo alfa mužjak i alfa ženka, tako da je broj mladih uvijek ograničen, obješnjava Zejak.

Štete koje vukovi nanose stočarima mogle bi se, po njegovom mišljenju, značajno smanjiti ako bi se dio novca od koncesija na šume, koje uništavaju staništa divljači, usmjerile na njenu  zaštitu od krivolovaca.  Na taj način bi vuk imao mnogo više svog prirodnog plijena, tako da ne bi morao u većoj mjeri da napada stada, što je za njega uvijek najrizičniji lov.

Milioni za povratak vukova

dr Zejak, nakon povratka iz lova

Na spasavanje vuka od istrebljenja u svijetu se, godišnje, troše destine miliona dolara, najviše u SAD. Tamo se ti troškovi i isplate. U Nacionalnom parku Jelouston, koji je, svojevremeno, bio očišćen od vukova, pa su novi uvezeni iz Kanade, od posmatrača vukova u divljini godišnje se zaradi po nekoliko desetina miliona dolara. U Engleskoj, recimo, ima, kako se procjenjuje, preko 50.000 posmatrača koji ne žale para i truda da bi vidjeli vuka u prirodi. U Japanu su, čak, razmišljali da uvezu vukove iz Rusije, kako bi smanjili štete koje jeleni i divlje svinje prave na farmama. Kod nas se, međutim, ubistvo vuka nagrađuje.

Sve vodeće zemlje Evropske unije stale su, usvajanjem određenih zakona, u zaštitu vuka, jer je tamo gotovo istrijebljen. U Austriji i Švjacarskoj ga nema, u Njemačkoj ih je prije nekoliko godina bilo svega četiri, u norveškoj samo 80. Vuk je vraćen u Francusku gdje se odomaćio, tako da se i švajcarci nadaju njegovom dolasku. Neće mu, ako tamo dođe, pjevati pjesme ali će biti zaštićen od čovjeka. Što se Balkana tiče, u Hrvatskoj i Sloveniji već se godinama unazad primjenjuje „Akcioni plan za zaštitu vuka“, dok je u Rumuniji pod punom zaštitom države još od 1996.godine.

Piše: Ranko Ćetković

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime