“Vrijeme nema zube, ali sve nagriza” (Ovidije)

Neđelja. Niđe žive duše, samo poneki rijetki prolaznik. Nas dvojica se slučajno sretosmo na ulici.

-Redžo, brate, jedva čekam Bajram da nešto namaknem na zub – rekoh mu razdragano.

– I ja, brate Vaskrs, da kucnemo koje jaje, blagorodno mi odgovori. Do sada se nijesmo razdvajali, i nećemo nikada. Zajedno smo na posijelima, svadbama, slavama, sahranama, i drugim narodnim adetima, i tako ćemo nastaviti do kraja života, kao i naši stari… Izljubismo se, i odosmo svaki svojim putem. Redžo kući, ja kod mog velikog prijatelja, generacijskog druga, Muja da spremam matematiku.

Vrijeme se mjeri različitim mjerama, a njegovu prolaznost, koju ne možemo zaustaviti, najbolje je mjeriti godinama i decenijama. Dani idu a godine prolaze. Tek kada se nanižu decenije, čovjek postaje svjestan, ili mu se tako čini, da vrijeme prolazi brzinom planinske rijeke. Gimnazijski dani prolazili su bezbrižno. S knjigom i društvom. Mladost brzo uspostavlja poznanstva i prijateljstva. Kada sam došao da učim Gimnaziju u Bijelom Polju, činilo mi se svijet mi se prevrnuo. Kako ću se snaći u ovom velegradu, kako ću se naviknuti na njega, bila su pitanja koja su me mnogo opterećivala. Za seoskog dječaka, u opancima, Bijelo Polje je zaista izgledalo kao velegrad. Stiješnjeno između dva visoka brda, imalo je dva oduška, jedan prema Ravnoj Rijeci i dalje, a drugi prema Prijepolju. Pored grada je proticao Lim, čiji su se šumovi mogli čuti blizu polovine grada, a na ravnici nanizane kuće, ranije i savremenije arhitekture, i poneka stambena zgrada. Pitao sam se koliko mi dana treba da obiđem ovaj grad.

Ali, ubrzo sam razbio svoje brige, uspostavljajući mnoga prijateljstva s Redžom, Iskom, Omerom, Mujom, Miralemom, Radulom, Savom, Tomom, Budom, Miškom i mnogim drugima. Praktično, čitava generacija je bila povezana prijateljskim vezama i odnosima. Nijesmo se prebrojavali. Jedino prebrojavanje je bilo na loše i dobre. Tako nas je vaspitavala i porodica i društvo. A nijesmo se ni mogli prebrojavati ni na dobre ni na loše, jer među nama nije bilo loših. Disali smo jednom dušom, povezani istovjetnim razmišljanjima, radovali se istim dešavanjima i događajima, divili se humanosti i altruizmu mnogih Bjelopoljaca. Nekima smo svjedočili, a neki su ostali u pričama koje su se prepričavale i u našoj generaciji.

Zajedno smo odlazili na saučešće, bilo muslimanu ili pravoslavnom, ako smo ga znali, ili je bio u srodstvu sa nekim iz naše generacije. Odlazili smo nerijetko i na svadbe i slave. Niđe se nijesmo razdvajali, kao i na vašare i igranke u okolnim selima, i druge sjedeljke po kućama, kakvih je bilo u dugim zimskim noćima. Za Kurban- bajram i Ramazanki bajram, dva najradosnija i najveća muslimanska praznika, smo odlazili kući kod svojih prijatelja, čiji su nas roditelji srcem dočekivali i pratili. Tako je bivalo i za velike pravoslavne praznike, kada su moji drugovi dolazili kod nas, i isto tako dočekivani, s bezgraničnom ljubavlju i poštovanjem. I naši roditelji su isto radili. Bijelo Polje tih dalekih godina je bilo biser međuvjerskog i međureligijskog sklada. Za tako nešto Bijelo Polje je bilo poučeno svijetlim primjerima iz nedavne prošlosti.

Odmah na početku rata, jedna grupa uticajnih muslimana i druga grupa uticajnih pravoslavaca održala je sastanak u jednoj muslimanskoj kući i napravila dogovor. Taj dogovor je jednostavno glasio da sve dok traje rat stanovnicima Bijelog Polja ne smije hvaliti dlaka sa glave. Moraju jedni druge štiti i podržavati trajno, pogotovu dok traje rat. Tako je i bilo. Sve vrijeme rata Bjelopoljci su ostali složni i ujedinjeni, pazili i čuvali jedan drugoga, tako da su iz rata izašli jednako složni i ujedinjeni kao što su bili tokom rata.

Selo Bistrica kod Bijelog Polja bila je sva popaljena od zloglasne fašističke ruke. Ostala je samo jedna kuća. Kuća je imala dva ulaza, vlasništvo jednog muslimana i jednog pravoslavnog. Na jednim vratima bio je izrezbaren krst, a na drugim polumjesec. Pred kraj rata taj kraj su oslobodili partizani. Politički komesar partizanske jedinice bio je Slavko Vukosavljević, autor čuvene poeme „Kadinjača“. Komesar je vidio strašnu paljevinu, i tu jednu kuću koja je ostala nezapaljena. Naježen i tužan, pozvao je seljane sela da se okupe kod te kuće. Nije prošlo mnogo vremena svi su se okupili.

Komesar ih je toplo pozdravio i pokazao im kuću koju ni okupator nije htio da zapali, i objasnio im zašto je nije zapalio. Svi su pažljivo slušali svaku njegovu izgovorenu riječ.

-Ubuduće ćete i vi ovako da živite, složno, u Bratstvu i jedinstvu, bez obzira kako se ko zove; Huso, Marko, ili bilo kako. Svi su ga pozdravili aplauzom i gromoglasno rekli: „̀Oćemo“. Održali su svoje obećanje.

Neđe pred kraj 1943. okupatori su odveli domaćina kuće Ilića u logor. Ostala je žena sa malom đecom. Kuća Ilića nalazila se na brežuljku iznad krčme „Sutjeska“. To je ubrzo dočuo čuveni dobrotvor i humanista Abaz Dizdarević, čiji je sin časni i plemeniti dr Asim Dizdarević, nenadmašni dječji ljekar i političar. Abaz je odmah natovario na konja sto kilograma žita i krenuo put kuće Ilića. Pokucao je na vrata. Preplašena žena nije smjela da otvori. Kada se Abaz predstavio, otvorila je.

-Ne boj se! Dognao sam ti tovar žita, da ne budete gladni. Sigurno ćeti se vratiti domaćin, pa onda neka vraća. A, pravo da kažem, ja i ne tražim vraćanje, samo mi je stalo da pripomognem u podizanju đece. Uplakana žena se objesila o vrat Abazu, i kroz plač mu se zahvaljivala koliko je znala i umjela.

– Ako ̀oćeš da ga ja poćeram u vodenicu – upitao je

– Ne, ja ću po potrebi nositi u obravnicu, rekla mu je.

To je bilo vrijeme kada se do drugih namirnica moglo doći nekako, ali do žita nikako. Žito je bilo vrijednije od zlata. Saznao sam, i mnogo obradovao, da jedan Asimov sin nosi ime svog časnog đeda, i da po svemu liči na svoje plemenite pretke. U Bijelom Polju je živio još jedan plemeniti Bjelopoljac – Asim Hot. U varoši se upoznao sa jednim otmenim pravoslavcem, kakvih je rijetko bilo – Budom Čogurićem, koji je živio u selu Grančarevu. Jednog dana pred Budovu kuću banuo je, na konju sedlaniku, Asim Hot. Budo ga je dočekao raširenih ruku. Ušli su u kuću. Asim je prvi započeo razgovor.

– Vala, Budo, došao sam kod tebe da te nešto zamolim, nadam se nećeš me odbiti.

– Reci brate, Asime. Za tebe ću učiniti sve što mogu – odvrati mu Budo.

-Vala želja mi je da mi ošišaš sina i da se pokumimo… Skočili su na noge i izljubili se. Mnogo godina kasnije kad se ženio stariji Asimov sin, Budov sin je bio jedini pravoslavac u svatovima, a svadbari su bili i muslimani i pravoslavni. To se kumstvo toliko poštuje da se i danas Asimovi Budovi potomci kumuju. Takav je izgledao međuvjerski i međunacionalni sklad u Bijelom Polju decenijama poslije rata, do danas.

A koliko je tek, u mojim gimnazijskim danima, i kasnije bilo mješovitih brakova, koje niko nije sprečavao, niti im se opirao. Naprotiv! Ali, zebem od mudrosti antičkog pjesnika Ovidija.

Piše: dr Mihailo Čabarkapa

Izvor: komun@

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime